Potres koji je zadesio Dubrovačku Republiku 6. travnja 1667. godine uoči Uskrsa bio je katastrofalnih razmjera. Nakon samog potresa izbio je i požar, broj stanovnika se smanjio, a u tim danima nije ni bilo formalne vlasti u Dubrovniku.
U periodu prije potresa u gradu je, prema zapisima, živjelo 6000 stanovnika, a nakon istoga bilo ih je 4000. Enormni gubitci u stanovništvu odrazili su se i u gospodarstvu premda se Dubrovčani nisu olako predavali i nastavili su održavati trgovinu u smanjenim kapacitetima.
Bosanski paša prvi je ponudio pomoć, a sama Porta očitovala se da neće iskoristiti i zauzeti Republiku u ovim periodima, nego će im pomoći u hrani, ali i u ljudstvu ukoliko bude potrebno.
„Velika trešnja“ ili veliki dubrovački potres 1667. godine ostavio je nemjerljive posljedice na društveni, kulturni i ekonomski život Dubrovačke Republike. Prvotno je važno pojmiti da se društvena slika grada izmijenila. Mnogo gradskih dužnosnika, vlastele i plemića poginulo je u potresu ili požaru koji je izbio naknadno.
Tadašnji stanovnik Dubrovnika Nikolica Bunić zapisao je u svom dnevniku: Grad je izgledao kao da je pokopan živim kamenjem i ruševinama kuća, i to je gasilo svaku nadu da bi se ikada mogao ponovno izgraditi da se u njemu može živjeti. Mogao se osjetiti smrad leševa i neizdrživ miris paljevine, zbog čega su mnogi patili od glavobolja. A ljudi se nisu ni željeli ponovno truditi oko mjesta gdje su izgubili prijatelje i rodbinu, gdje su jedva izvukli živu glavu i gdje se još uvijek osjećalo podrhtavanje tla.
Zapisi o tadašnjim događanjima u gradu mogu se pronaći u više autora, a najvažniji od njih je Nikolica Bunić, plemić koji je ostavio najviše podataka u svom dnevniku, a ostao je iza njega. Iz dnevnika se može zamisliti razrušenost grada, stanje o njegovoj obitelji, stanje s državnim novcem koji je, skupa s moćima svetog Stjepana, sakriven u utvrdu Revelin. Uz pljačke koje su se događale u gradu, ljude koji su tu inače živjeli, ponajviše sluge vlastele jer su oni najbolje poznavali gdje su zlato, nakit i novac skriveni, Dubrovniku je prijetila opasnost i od Turaka, Crnogoraca i Vlaha.
Nakon samog potresa Porta je pokušala Dubrovačkoj Republici nametnuti zakon po kojemu bi imovina svakog umrlog ili poginulog osmanskog stanovnika Grada prelazila u ruke osmanske države. Kao glavni zagovaratelj toga zakona ističe se Kara Mustafa, veliki vezir koji će deset godina nakon potresa dovesti Dubrovačku Republiku u ogromne gospodarske probleme. Dubrovčani su se uspjeli othrvati takvom zakonu i oboriti njegovo donošenje jer su se svakako suočavali s teškoćama u gradu. Čak je i iz sudskih izvještaja vidljivo koliko je zapravo pljački u gradu bilo, ali to opet nisu kompletirani podatci budući da su se sudski sporovi odnosili samo na dubrovačke građane.
Ubrzo nakon potresa novoformirana dubrovačka vlada donosi nove mjere koje su trebale aktivirati trgovinu i gospodarstvo te pospješiti povećanje državnih financija. Usprkos naporima, Republika se nikada nije povratila u razdoblje prije potresa, posebno na ekonomskoj i trgovačkoj razini.
Prilikom preuzimanja teksta obavezno je navesti Neum.online kao izvor i dodati poveznicu (link) na članak.
