Katolička je Crkva tijekom povijesti iznjedrila niz različitih oblika pobožnosti, a koje su kao takve nekada obično bile vrlo prihvaćene i njegovane u narodu. Za mnoge se može reći da svoju širinu mogu zahvaliti činjenici da je liturgija bila na (nerazumljivom) latinskom jeziku, pa se narod okretao onomu što je razumio, a s druge se strane može reći da je većina tih pobožnosti našla svoju široku primjenu iz činjenice jer su bile usko vezane uz svakodnevni život i u tom su smislu posvećivale dio ili cijelu godinu, piše Vjera i djela.
Neke od takvih pobožnosti preživjele su do danas, ali se za najveći broj ipak može reći da su tek određeni ostatci ostataka i da postoje više kao nekakvo crkveno-kulturno dobro, nego izraz željene pobožnosti.
To se odnosi i na pobožnost koja je poznata pod nazivom kvatre, a riječ je o tjednima pokore, posta, molitve i milosrđa, koji stoje na početku svakoga godišnjega doba.
Kao takve, kvatre su imale zadatak pratiti građansku godinu i dati joj jedan duhovniji smisao. Povijesno gledano, nastale su kao reakcija na stare poganske rimske običaje vezane uz sjetvene i žetvene obrede, a koje su uključivale raskalašenost i štovanje nepostojećih božanstava. Tako su postojale zimske kvatre, u studenomu ili prosincu, koje su bile povezane uz sijanje ozimih usjeva, zatim ljetne, u lipnju ili srpnju, vezane uz žetvu, te jesenske kvatre, u rujnu, a koje su bile povezane s berbom grožđa.
Proljetne kvatre
S vremenom će navedenim trima tjednima biti dodan i četvrti, koji se slavi u proljeće, na što i sam naziv kvatre upućuje (quatre – četiri). O tome imamo svjedočanstvo već u vrijeme pape Leona Velikoga (5. st.). Takve kvatre slavile su se u početku samo u Rimu, ali se taj običaj s vremenom proširio po cijeloj Zapadnoj Crkvi. S obzirom na usku povezanost naroda uz poljoprivredu do najnovijih vremena, razumljivo je da im je smisao bio najviše usmjeren prema posveti takvoga seljačkoga života, a pri tome je posebno bio naglasak na postu. Iako su kao takve kvatre trajale cijeli tjedan, naročito se postilo u srijedu, petak i subotu, što će ostati do danas.
Proljetni se, dakle, kvatreni tjedan slavi nakon 1. korizmene nedjelje, a kako je rečeno, s obzirom da je riječ o početku korizme, naglasak je na pokori, pozivu na promjenu života, postu, molitvi i djelima milosrđa. Time nas Crkva još više i još snažnije uvodi u značenje Četrdesetnice, vremena od četrdeset dana koji prethodi Velikomu trodnevlju i Uskrsu, pa je stoga dobro da taj običaj obdržavanja kvatri ne zamre u narodu, nego da zaživi u svoj punini. Dobro je ponoviti da su posebno važni dani srijeda, petak i subota, pa bi barem te dane bilo poželjno postiti, ali ako to fizičke snage dozvoljavaju, još je poželjnije da se posti cijeli taj tjedan.
Pri tome svakako treba imati na umu pravo značenje posta, kao izraza duboke zahvalnosti Bogu na daru otkupljenja, kao i suobličavanje s Kristom patnikom, koji je i sam prije početka svoga djelovanja, nagnan snagom Duha Svetoga, postio četrdeset dana. Zato nipošto nije dobro prezrijeti smisao takvoga posta od jela i pića, jer je riječ o poticajima Duha Svetoga i time o zadobivanju velikih milosti, ali naravno da se pri tome ne smiju zanemariti ni drugi oblici posta, kao ni drugi oblici milosrđa i pojačane molitve.
