O svetom Franji ostalo je više povijesnih podataka, nego o ijednom drugom svecu srednjeg vijeka. Dvije godine nakon njegove smrti, njegov učenik Toma Čelanski priredio je životopis Legenda prima e secunda, a franjevac sv. Bonaventura (1221.-1274.) napisao je njegovu biografiju u djelima Legenda maior i Legenda minor. Također je sačuvano nešto izvornih Franjinih zapisa: Pravilo, Oporuka, pisma i nekoliko pjesama. Ti kratki, jednostavni i intimni zapisi sažimlju izvorne evanđeoske poruke dane u prispodobama, koje je Franjo predano i vjerno slijedio duboko nadahnut Kristovim učenjem. Iz te ostavštine izranja njegov lik koji plijeni i nadahnjuje jedinstvenom jednostavnošću i vedrinom duha.
Sveti Franjo zaštitnik je životinja, okoliša, katoličkog djelovanja, a samo dvije godine nakon smrti proglašen je svetim te pokopan u bazilici svetog Franje u Asizu. Važnost ovog sveca nemjerljiva je u svim katoličkim obiteljima.
Sveti Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka te mu dala ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi sv. Jurja naučio čitati i pisati.
Nakon obilaska više različitih mjesta i gradova, u jesen 1205. godine vratio se opet u rodni Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Krista: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom.
Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, sveti Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”
Zahvaćen Božjom riječju, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju, ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”.
Sveti Franjo utemeljitelj je franjevačkog reda ili Reda manje braće, jedan od utemeljitelja reda klarisa, a njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red.
Sveti Franjo zaštitnik je brojnih država i gradova kao što je Italija, San Francisco, Filipini itd., a između ostalih i našeg susjednog grada – Čapljine.
