10.3 C
Neum
Ponedjeljak, 22 travnja, 2024
spot_img
NaslovnicaDruštvoSpomen na Stjepana Krešića, svjetskog književnika i jedinstvenog poznavatelja hrvatskog jezika

Spomen na Stjepana Krešića, svjetskog književnika i jedinstvenog poznavatelja hrvatskog jezika

Znalac klasičnih i suvremenih jezika, podjednako vješt prevoditelj Teokrita i R. Romaina, kao i N. Monsarrata, J. Steinbecka i tolikih drugih pisaca, hermeneutičar, mediavelist i teoretičar prevođenja, jedinstven poznavatelj hrvatskoga jezika i tolikih jezika. Posvuda je širio istinu o Hrvatskoj i upravo kao Hrvat bio je istovremeno istinski kozmopolit. Osjećao je egzil i sve njegove gorčine, ali je znao da se mora – biblijski rečeno – u zemlji tuđinskoj posegnuti za harfom, piše Vinko Grubešić, Matica Hrvatska, (Spomen na Stjepana Krešića 1915.-1984.)

Prevalio je tisućljeća, zamijenio je objekt čovjekom

»Dječačić Stjepan Krešić čuvao je sjeverno od Dubrovnika stado svoje obitelji. Zabavljao se ucrtavajući na hrvatskoj zemlji nekom grančicom slova abecede. Kako nije bilo električne struje, uvečer bi pri ognjišnoj vatri čitao.

-Oglas-

Riječi je Krešić pojedinačno razglabao slovo po slovo, spajao ih, uspoređivao… udahnjivao im život. Više od šezdeset i nešto godina kasnije, još uvijek radi na slovima, ali ih dijeli, upućuje ih u Misterij Riječi, koje – kao i on – mogu proći tisućljeća i zahvatiti sveukupnost antičkog svijeta kao homogenu cjelinu.

U biti, znati ponovno dati život mnogim oblicima antičke stvarnosti: »pjev pjesnika, misao filozofâ, strogost zakonodavaca, viziju slikara, kipara ili arhitekta, dokaze vjernika i argumente nevjernika, djelatnost u luci i na tržnici, ljude na radu i za vrijeme odmaranja«.

Siroče u drugoj godini života

Roditelji su mu umrli kad je bio veoma maleno dijete. Ako ima neka posebna Krešićeva odlika, onda je to bezgranična odanost koju iskazuje onima koji su bdjeli nad njim i pazili na njegov odgoj.

Tu je na posebnu mjestu stariji brat Vide. On je emigrirao u Kanadu kako bi mlađemu bratu mogao platiti školovanje. Novac koji je spremao doma omogućavao je mladomu Stjepanu pohađanje škole s klasičnim predmetima kod otaca isusovaca u Travniku.

God 1930., dok je Stjepan listao neke novine, jedan je članak privukao njegovu pozornost. Bila je tu riječ o jednoj nesreći u rudniku u Britanskoj Kolumbiji. »U svojemu srcu sam znao da je bio on ubijen.« Uskoro je to bilo potvrđeno. U svemu 46 muškaraca, od kojih je poginulo osam Hrvata.

Dani provedeni kod isusovaca ostavili su kod njega lijepe uspomene. On tvrdi da djelomično upravo zahvaljujući njihovim dobrim brigama on se zainteresirao za klasiku, za »tu bitnu fazu zapadne kulture«. »Oni su znali prilagoditi nastavu klasike psihologiji učenika«, primjećuje Krešić.

Uz latinski, grčki i francuski, sam je naučio engleski, njemački, talijanski i španjolski. Pomalo šaljivo naglašava da bi »savršena dojezičnost« bila također »savršena šizofrenija«, jer bi to bile istovremeno dvije vizije svijeta.

Nakon gimnazije studirao je u Zagrebu, gdje se specijalizirao u klasičnoj filologiji, a poslije je usavršavao svoje studije u Ženevi, Rimu i Münchenu.

Bio je neisključen i neisključiv iz hrvatske kulture i to baš kao pripadnik svojega vremena i svijeta u kojem je djelovao.

Od Vinina u Hercegovini do smrti u zrakoplovu

Stjepan Krešić je pripadao onoj kategoriji doprinosnika nekoj kulturi o kojima se malo i rijetko govori: zasluge i dostignuća takvih kulturnih djelatnika nam se čine same po sebi razumljive pa se i ne pitamo često o osobi koja stoji iza tih ostvarenja, kolike je noći netko probdio da bismo mi mogli u rukama imati taj i takav zanimljiv prijevod, esej, studiju, knjigu ili knjižicu.

“Imao sam čast upoznati tog čovjeka i prijateljevati s njim, katkada ponešto skupa s njime i prevoditi za kanadsku vladu. Odmah nakon dolaska u Kanadu pozvao me na Ottawsko sveučilište da održim predavanje o hrvatskom jeziku i tada otpočeto prijateljstvo trajalo je sve do njegove smrti. “, piše Vinko Grubešić, Matica hrvatska.

Nastavlja: “Nekoliko dana prije negoli je otišao na odmor odakle se vratio u mrtvačnicu (umro u zrakoplovu na povratku s otoka Martinique) razgovarasmo u njegovoj radnoj sobi pretrpanoj knjigama, papirima, zabilješkama… Planova bijaše i napretek; govorismo o opsežnoj Povijesti hrvatske kulture u četiri opsežna poglavlja (na engleskom, nastaviti tamo gdje su Ch. Spalatin i F. H. Eterović stali). On je već privodio kraju Predrenesansu te radio na razdoblju Od Ilirskog preporoda do Prvog svjetskog rata. Prvi je dio njegove Pred­renesanse bio priređen, a objavljen je postumno pod naslovom The Principal Characteristics of Croatian Literary Culture in the Middle Ages (Journal of Croatian Studies, XXV–XXVI/1983–84., str. 13–88). Kako sam trebao urediti taj dvobroj Journala… o hrvatskome jeziku, često sam ga nazivao, a i sastajao se s njim, redovito pitajući kad će rad biti gotov. Stalno je pronalazio nove radove, pribilješke i predbilješke, dodavao, povećavao, preinačivao… Prigodom toga zadnjeg susreta rad je bio gotov pa smo to i proslavili i dugo razgovarali o sljedećem dijelu njegova pothvata, u koji sam se trebao uključiti, dakle o svojevrsnom »zajedničkom projektu« koji je bio na redu: mračno hrvatsko 19. stoljeće – gdje od Ivana Mažuranića do Kranjčevića zapravo i ne bi značajnije pjesme i od Nemčića do Vojnovića značajnijega kazališnog djela.

Privlačilo ga je to razdoblje ne samo kao vrsna znalca riječi hrvatske nego jednostavno kao osobu koja je osjećala potrebu proučiti hrvatske kulturne tragedije priklanjanja idejama Vuka Stefanovića Karadžića. Pokazao mi je »prednacrt« (kako je on to zvao), a stvarno samo zacrt tog rada doslovno s tisućama bilježaka. Bilo je tu rukom ispisanih stotine stranica, a sve »in statu nascendi«; takva je bila metoda njegova rada: sve do čega se moglo doći o danoj temi valjalo je temeljito pročitati, zatim dolaze pribilješke i onda valja »stvar tesati«. Tu sam ja trebao dodati svoju verziju, za koju jedva da sam počeo prikupljati ono gradivo za koje sam znao da ga nema među njegovim knjigama i fotokopijama. I onda je trebalo zapeti… Otkako je otišao u mirovinu Krešić je sav bio »u Hrvatskoj«. Preko »međuknjižničke posudbe knjiga« (Interlibrary loan) mnoge je potrebne tekstove imao fotokopirane, a u svemu se tomu samo on mogao i znao snalaziti. Uz to se znao zaletjeti po koji tjedan u Toronto, gdje bi proveo glavninu vremena u tako bogatoj Torontskoj sveučilišnoj knjižnici.

Kad sam živio u Ottawi često bismo se uvečer našli kod njega, nekada kod mene, ili u gostoljubivom domu zajedničkog nam prijatelja Gojka i njegove supruge Đurđe Šušak i u razgovoru – znali bismo osvanuti.

Krupan čovjek, pravi »gentle giant« (kako su ga djeca voljela zvati), s obrvama kao dvije kudjelje crne vune, bio je veoma mekana srca i tople riječi, a kad bi se razgovor zapodjenuo o hrvatskoj sudbini glas bi mu još više omekšao i nije ni krio suze nad sudbinom svoje Hrvatske i Hrvata. Za dvojicu ljudi mi je posebno žao što nisu dočekali slobodnu Hrvatsku: za Antuna Bonifačića i za Stjepana Krešića. Uza sve drugo, nerijetko se vodio razgovor i o sv. Franji Asiškom, o kojem je Gojko Šušak sve do čega je na hrvatskom i engleskom mogao doći bio pročitao, zatim o Tomi Akvinskom, o Willu Durantu i njegovoj širokoobuhvatnoj »Story of Civilization«, pa o Voltaireu.

Ali najviše o hrvatskoj situaciji i sutrašnjici. Dabome sve to o hrvatskoj problematici iz tadašnje perspektive, bolje rečeno besperspektivnosti. Tu bi nam se često pridružio i Hvaranin, slavist i suvlasnik putničke agencije Andre Fistonić. Krešić je sa Šuškom prijateljevao već godinama, neobično je cijenio njegovu načitanost i naobrazbu, ali uz to prijateljstvo zbližavala ih je odanost Hrvatskoj. No bilo je tu često šala i viceva, a posebno je bilo veselo kad nam se pridružio na nekoliko dana u Ottawi i Ante Nizeteo sa svojim iskustvom iz davnih dana poklisarstva u Rimu, pa iz dana prijateljevanja s Meštrovićem.

Između onoga Krešić je pričao kako se našao u uredu u kojem je radio poznati lingvist romanist Valentin Putanec, gdje je UDBA došla s listom na koju su javni radnici trebali staviti svoj potpis za smrtnu osudu Alojziju Stepincu. Kad su dali tu listu Valentinu Putancu, on je listu od sebe odgurnuo rekavši kako on to ne će nikada potpisati. Jednostavno: »Ne ću!«. Mislili su da Putanca više nitko ne će vidjeti, a on je sutradan došao na posao kao i redovito i nitko ga više nije pitao ni za kakav potpis.

Bilo je, eto, i u ta vremena hrabrih ljudi!

Klasični i živi jezici

Rodom je bio iz Vinina, Donje Hrasno, općina Neum. Rođen je 22. veljače 1915. godine, potječe iz kraja gdje se ljudi zaista rađaju s dobrim hrvatskim i akcentom i jezikom. Stjepan Krešić je temeljito poznavao nekoliko živih i mrtvih jezika, na Ottawskom sveučilištu predavao je tečajeve klasične filologije i književnosti na engleskom i na francuskom. Naravno, najbolje je poznavao, a i najviše volio – da upravo ljubio – za nj najživlji, hrvatski jezik. Iako je mrzio iz dna duše hibridni naziv »srpsko-hrvatski«, ipak je s ponosom isticao da je Rječnik dviju Matica (on je taj rječnik tako nazivao) uzeo mnoge riječi iz njegovih prijevoda. Prema nekrologu Antuna Nizetea – o kojem će još biti riječi – taj se broj u tom po zlu krenulu rječniku (a ipak mnogi od nas tada smatrasmo da ne bilo naodmet da je dovršen, jer bi se tako stvorila »leksička baza« za iduće »pročišćeno«, hrvatsko izdanje!) kreće oko petnaest tisuća pojmova.

U isusovačkoj gimnaziji u Travniku prije rata stekao je humanističke temelje kakvi su se samo mogli poželjeti, a u Zagrebu je završio studij klasične filologije na samu početku rata. Uz prijevod Teokritovih Čarobnica (Zagreb, 1943) u vrijeme i nakon rata, uglavnom od prijevoda i živi.

Prevodi Božićnu pjesmu (»Christmas Carol«) Charlesa Dickensa 1946., a već sljedeće godine pojavljuje se drugo izdanje tog tada tako popularnog djela. Nakon izvanredno uspješna prijevoda s engleskog dolazi svojevrsno iznenađenje: prijevod s francuskog Jean-Christophea Rollanda Romaina (1951). To djelo, za koje je njegov autor dobio Nobelovu nagradu, ideal je ne samo energije, poborbe za boljim i ljepšim, pravednijim ljudskim načinima susretâ nego i ideal ljepote, iza kojega se naziru Beethoven, Mozart i Wagner. Sve je tu vodilo prema uzvišenim sferama ljudske harmonije. To se djelo toliko Krešiću svidjelo da je poslije jednomu od sinova dao to ime.

Da su njegovi interesi još iz studentskih dana mnogo širi od klasičnih jezika pokazuje već 1947. Praktičnim priručnikom engleskog izgovora, radom koji je pod naslovom O engleskom izgovoru od 30 stranica, uključen u rječnik englesko-hrvatski i hrvatsko-engleski Ivana (Johna) Androvića, New Pronouncing and Explanatory English-Croatian and Croatian-English Dictionary (with typical phrases on every day topics, foreign phrases and words in literary, legal, nautical and military use, proverbs, idioms, abbreviations etc.).1 U »Uvodu« Andrović zahvaljuje »prof. Stjepanu Krešiću, koji je o izgovoru engl. riječi napisao za rječnik do sada u našem jeziku najiscrpniju i najbogatiju studiju« (str. III).

U naše vrijeme, kad na internetu možete poslušati i engleski i američki izgovor bilo koje riječi, taj Krešićev rad o izgovoru engleskih riječi ne čini nam se potrebnim, ali prije sedamdeset godina situacija je bila sasvim različita, kad je uz pisanje pojedinih riječi i njihovo značenje trebalo znati i kako se riječ izgovara.

Bujica prijevoda s engleskoga

A onda prava bujica prijevoda: James Cook, Putovanja oko svijeta (»The Voyages around the World«, 1952), djelo koje je bilo veoma popularno početkom pedesetih u Hrvatskoj. Iste je godine Krešić objavio i prijevod djela Sam (»Alone«) Richarda Evelyna Byrda. Možda je sva spomenuta djela koja je Krešić preveo popularnošću nadvisivalo Okrutno more (»Cruel Sea«) Nicholasa Monsarrata, koje se izražajnom snagom može mjeriti s najboljim stranicama o moru Vergilijeve Eneide i romana Victora Hugoa Pomorci (»Les Travailleurs de la mer«). Ch. Dickens je, prema svemu sudeći, bio poseban ljubimac Krešićev, što nam pokazuje prijevod i drugoga njegova djela, Posmrtni spisi Pickwickova kluba (»Pickwick Papers«, 1953). Bajke (»Fairy Tales«, 1956) znamenitog, nadarenog, duhovitog i tragičnog Oscara Wildea bile su veoma popularne kasnih pedesetih kao što je bilo i djelo Johna Steinbecka, Istočno od raja (»East of Eden«, 1957., 2. izd. 1965). Drugi američki prozaik kojega je Krešić popularizirao jest William Faulkner, čije je djelo Krik i bijes (»The Sound of the Fury«, 1958) Krešić također preveo na hrvatski.

Posebno je značenje u Krešićevu životu imalo djelo Jamesa Boswella, Život doktora Samuela Johnsona (»Life of Johnson«, 1958), o čemu će poslije još biti riječi, a dodajmo i djelo Roberta Penna Warrena, Svi kraljevi ljudi (»All the King’s Men«, 1960). Eto, u desetak godina tu su tisuće prevedenih stranica, što nam pokazuje golemu stvaralačku, prevoditeljsku energiju Krešića četrdesetogodišnjaka.

Krešić je za prijevode birao djela koja je cijenio i volio, u kojima je uživao. Gledam jednu njegovu posvetu na jednoj knjizi koju mi je poklonio – jasna i jezgrovita: »Pour partager la joie« (da podijelimo radost).

Kao što je sam naglasio u nekoliko članaka o prevođenju, prijevod je u neku ruku ne samo prestvaralački nego i sustvaralački proces, a da se taj proces može dogoditi treba postojati empatija između teksta i prevoditelja. Krešić je volio prevoditi, tj. pretakati jezično tkivo iz jednog života u drugi, iz jednog podneblja u drugo. Uz sve te prijevode nalazimo i Krešićeve popratne eseje, koji bi zasluživali poseban osvrt.

Krešićev doprinos hrvatskoj traduktologiji iz istog je vremena kad su nastajali i sami prijevodi: Što zapravo znači prevoditi (Jezik, V/1956–1957: 43–48), Mogućnost i potreba prevođenja (Jezik, V/ 1956–1957: 84–89), Prevodiočevi jezični izvori (Jezik, VI/1957–1958: 49–53), Prevođenje, prevodioci i kritike prijevoda (Jezik, VII/1958–1959: 135–140).

U opširnijem nekrologu Antun Nizeteo (Journal of Croatian Studies, XXV–XXVI, 1984–85: 268–276) naglašava kako se Krešić u svojim prijevodima dosta striktno držao vlastitih prevodilačkih načela. »Krešić se slaže s Wilanowitzem koji je tvrdio da prevoditelj treba ‘prezirati slovo i slijediti duh’ – tako ne prevoditi tek riječi, izreke, rečenice nego treba posjedovati i ponovno izražavati u djelu iznesene misli i osjećaje.«2

Za razliku od mnogih hrvatskih intelektualaca u egzilu, na koje se stvarno odnosila »damnatio memoriae«, tj. zabrana da se njihova imena uopće spominju u Domovini, Krešićevi prijevodi su i dalje bili čitani. Znao je često s ljutnjom spominjati kako je cenzura iz njegova prijevoda Steinbeckova romana Istočno od raja izbacila dvije stranice. Obično bih mu na to dodao kako to i nije strašno ima li se na umu kakvi su se sve masakri tekstova znali događati u tadašnjim prevedenim djelima, s vjerskom ili kakvom drugom nepoćudnom tematikom.

POVEZANI ČLANCI
- OGLAS -

najpopularnije