HOTANJ, župa Gradac – Mnoge su osobe na području Hercegovine, u različitim razdobljima naše povijesti, svojim kršćanskim životom – u vremenima često teškim za katoličku vjeru i Crkvu – bili pravi Kristovi svjedoci na zemlji. Svejedno, radilo se o ženama, suprugama i majkama, odnosno muževima i sinovima, različitih društvenih staleža.
Upravo je jedna od njih, koja je svakodnevnim življenjem, neprestano životom svjedočila vjeru u živoga Krista, bila i Lucija Puljić Gaštanović, rođ. Trojić, znana kao baba Trôjka ili rjeđe Trojuša (1892.-1981.).
Kršćanska je to žena i majka koju život nije mazio, ali koja nije posustajala u vjeri, niti je ikada gubila nadu ili posumnjala u vječni život. Pa čak ni onda kada je, poput biblijskoga Joba, iskušavana do te mjere da je ostala i bez supruga Pere i bez sina Boška, bez svoga bližnjega i bez obiteljskoga doma. Ona je i tada još ustrajnije koračala kroz život i svjedočila Kristov nauk i ljubav, čak i više nego neki Isusovi suvremenici i svjedoci Njegovih čudesnih znamenja. I ne samo to: kako krunicu iz ruku, tako ni molitvu s usana, ali što je još važnije – ni iz svoga srca – pok. baba Trojka nikada nije ispuštala.
Svjedoci njezina života i dan-danas dobro pamte brojne zgode i anegdote vezane uz Trojku. A sjećanje na ovu kršćansku ženu, ujedno je spomen na brojne kršćanske žene i majke ove zemlje koje su, unatoč mučnu, često i mučeničkom življenju, ostajale vjerne Bogu.
Kako je pok. baba Trojka cijeloga života molila i hodočastila, zaslugom don Ivice Puljića obnovljen je grob babe Trojke te je u kamenu ostalo trajno ispisano njezino ime i njezina služba: moliteljica i hodočasnica. U spomen i na 40 godina od njezine smrti (1981.-2021.) služena je sv. Misa na Hotnju koju je predvodio biskup u miru msgr. Ratko Perić zajedno s don Ivicom Puljićem i gradačkim župnikom don Nedjeljkom Krešićem.
Roditelji su joj bili Đuro i Božica (rođ. Katić) Trojić i imali su četiri kćeri i dvojicu sinova. Cijela je obitelj kršćanski patnička gotovo mučenička, osobito u ova posljednja tri svjetska rata. Sin Božo dopao je u rusko ropstvo, za Prvoga svjetskog rata, jedva se spasio nakon sedam godina i vratio se na Hotanj. On je ovdje s Lucom Prekačinušom imao kćeri Janju i Božicu i sina Vidu, navodi Crkva na Kamenu.
Trojkina udaja i životna nevolja
Lucija Trojuša, rođena 1892., udala se 1923. s Hotnja na Gornji Brštanik za udovca Peru Puljića Gaštanovića koji je od prve žene Janje Pažinuše imao sina Andriju, koji se oženio Anicom Jurkušom, a njihova kći Janja majka je don Mile Vidića. Peri i Luciji Trojki rodio se sin Boško, 2. ožujka 1924. Kada su mu bile dvije godine, umro mu je otac Pero, 20. ožujka 1926. Nakon Andrijine ženidbe i djelidbe Trojka ostaje sa sinom Boškom: sirotanka majka, sirotan sin. Zabilježeno je kako je Boško nakon nekoga objeda sav mukotrpan život sažeo u duhovit stih: “Majko, ovo je jelo kao ona molitva: ‘S krstom legoh, s krstom ustah; gladan sjedoh, gladan ustah’!”
Drugi svjetski rat pomaknuo je gotovo sve hrvatsko pučanstvo iz jugoistočne Hercegovine prema zapadu, najviše u Slavoniju. A Boška je rat odveo u hrvatsku vojsku više zbog gladi nego zbog samog rata. Službovao je po Hercegovini i Dalmaciji. Nema nikakvih pisanih dokaza da je Boško pohađao sjemenište, kako se priča negdje u narodu. God. 1945. kao zarobljenik vraćen je s Križnoga puta u Mostar, 20. srpnja, pročamio nekoliko dana u Ćelovini, pa u Stolac na zloglasan partizanski sud, gdje je oslobođen. Ali interventom Savice Gordićuše Ivković Đotun sa Stjepan Krsta i njezina brata Pante i njihovih ortaka, zajedno s jedanaest drugih mladića sa Stjepan Krsta i s Brštanika, Boško je vraćen iz Komšica te preko Stoca svi dovedeni na Poplat gdje su ih pobili i “ubacili u jednu od 5 jama na tom području”.
Don Ivica donosi imena devetorice od njih dvanaestorice:
S Gornjega Brštanika: Boško Puljić Gaštanović 1924.; Mirko Puljić Vidić 1925.; Frano Puljić Vidić 1924.; Martin Puljić Vidić 1925.; Sa Stjepan Krsta: Frano Marić 1925.; Mato Marić Ilijin 1923.; Mato Marić Boškov 1924.; Pavo Marić 1921.; S Donjega Brštanika: Grgo Vukić 1918.
Hodočasnica
Nakon smrti sina joj Boška Trojka je tražila osobitu utjehu u ljubavi prema Bogu i bližnjima. Često je hodočastila u vjeri i molitvi od Gornjega Brštanika do donjih sela Hercegovine i Dalmacije sve do dubrovačkoga Šipana odakle bi donosila slatkih rogača i razveseljavala djecu. A kada bi nakon sv. Mise pred crkvom na Rotimlji upitala dječake: koji je ono od vas danas pjevao “evanđelje” [poslanicu], dala bi mu za nagradu rogač! Znala je sve župne zaštitnike i po Hercegovini i po Dalmaciji dokle su je noge nosile. Zapisano je da je nekada, kada bi susrela Gordićušu, koja je pedesetih godina prošloga stoljeća imala sina Momčila, bolesna od raka u stolačkoj bolnici, znala joj zazvati Božju pravdu: “Kako ti moga, tako Bog tvoga”. Trojka je pričala da je Gordićuša pred smrt tražila oproštenje i umrle su pomirene.
Povratak na Hotanj
Sedamdesetih godina, nakon što je na Brštaniku pregrmjela više od pola stoljeća patnje i “pregatorije” [purgatorium = čistilište] i kada joj se bližila osamdeseta, preselila se u rodni zavičaj, na Hotanj. Odvezao ju je, prema pouzdanim svjedocima, Ljubo Puljić Gaštanović. Nastanila se kod Vide, sina brata joj Bože, a bila je i kod druge rodbine. Trojka je kod Vide i njegove Ruže Mustapuše proboravila svoje posljednje barem tri godine života, uglavnom prikovana uz postelju. Na Hotnju je tada bio i njezin brat Božo, dvije godine mlađi od nje. Posljednjih godina za njih se dvoje brinula Vidina žena Ruža, a od sebe joj je pomagala i Ivana (1916.-2006.), žena Nike Pavlovića – Kralja, zvana Daničuša. Obje su stekle neumanjive zasluge pred Bogom za sve što su radile oko babe Trojke i djeda Bože, kao oko male djece. A sve bez struje i modernih načina i mašina.
Godine 1981., 7. siječnja, preminuo joj je brat Božo, a ona 28. studenoga na Hotnju. Pokopana je na mjesnom starom Trojića groblju. Don Ivica je u rujnu 2020., iz zahvalnosti, dao postaviti umjesto betonske mramornu ploču i podigao spomen ploču s natpisom Lucija Trojka moliteljica i hodočasnica.
Sjećanjem na pok. Lucu Trojku potiče se spomen na brojne druge naše velikane, osobito iz novije povijesti, o čijem kršćanskom življenju i nerijetko mučeničkom životu, još uvijek postoje izravni i živi svjedoci, čime takve osobe ne bi bile zaboravljene, nego su i poticaj i putokaz mlađim naraštajima da se ne uguše u liberalizmu ili još opasnijem relativizmu koji nam se, kao simbol novoga, moderna i napredna vremena, stalno nameće.
Više o legendarnoj babi Trojki možete čitati i ovdje.
