Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ili Daytonski sporazum naziv je mirovnog dogovora iz baze zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD, o uređenju BiH nakon rata 1991.-1995. godine.
Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. godine. Glavni su sudionici bili Franjo Tuđman, Slobodan Milošević i Alija Izetbegović, predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.
Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. godine.
Daytonski sporazum se sastoji od 11 aneksa, među kojima je i Aneks 4 – Ustav Bosne i Hercegovine. Njime je potvrđen suverenitet, teritorijalni integritet i neovisnost Bosne i Hercegovine kao države. Određeno je da se BiH sastoji od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i RS-a i da je čine konstitutivni narodi, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, zajedno sa ostalima.
Povjesničar Ivo Lučić kaže da je u Bosni i Hercegovini najveći problem što se ne drži Ustava.
– Političke strukture, visoki predstavnici ne drže se niti temelja ustava niti temeljnih načela, niti duha Daytonskog sporazuma, a niti normi. Imamo presude Ustavnog suda do kojih nitko ne drži, one se ne provode, imamo čitav niz neustavnih zakona, pa tako i ovaj izborni zakon koji je nametnut 1999. godine. Mi smo u situaciji da je u jednom vremenu međunarodna zajednica, zapravo administracija SAD-a pokušala izgraditi državu naciju, što se ovdje zove građanska država, i u tome nije uspjela. Kako je sad nastao ovaj problem? Zato što su nakon Afganistana odustali od takve politike i sad je nastao jedan vakuum u kojem se našlo puno zainteresiranih igrača, raznih sila koje tu vide i preko BiH provode svoje interese i to obično bude na štetu naroda i građana BiH. To je problem, rekao je Lučić.
– Što je s onima koji su do jučer tražili brisanje konstitutivnosti, nepoštivanje ustava, rušenje jednog mirovnog sporazuma jer Daytonski sporazum nije samo ustav, to je međunarodni mirovni sporazum, to je bitno, smatra Lučić.
Koliko se poštuje Daytonski mirovni sporazum vidljivo je iz aktualne situacije i nemogućnosti dogovora oko promjene izbornog zakona, a za hrvatsko nacionalno biće i izbor nelegitimnih predstavnika ispred hrvatskog naroda.
Teorija i ono što je trebalo biti realizirano u praksi Daytonskim mirovnim sporazumom nije usklađeno i do kraja realizirano. Takva nesređena situacija uvijek ide na korist jednima, a na štetu drugima.
Je li vrijeme da pored deklarativne konstitutivnosti budemo istinski, kao narod, konstitutivan i ravnopravan s ostala dva naroda? Da se to ostvari, nužno je pokazati političko jedinstvo svih hrvatskih bitnih političkih čimbenika što se, nakon dugo vremena, primjećuje da imamo.
