Katarina Kosača Kotromanić rođena je oko 1424. god. u Blagaju kod Mostara, u zemlji Humskoj (dio Hercegovine), kao kći velikaša Stjepana Vukčića Kosače, koji je bezobzirno i prodorno širio svoje posjede na područja bosanskog kraljevstva i njegove žene Jelene iz roda zetske kneževske kuće Balšića.
Razdoblje njezinog života obilježeno je kako vanjskim tako i unutarnjim previranjima i u Bosni i u Hercegovini. Pretenzije ugarske krune, jačanje lokalnih velikaša i neminovna osmanska opasnost s istoka stvarale su pogodne uvjete za razvoj složene političke situacije na tim srednjevjekovnim područjima.
Kao žena Katarina je bila predana, kao majka izrazito brižna, a kao kraljica nezaobilazan politički faktor, posebno u godinama nakon smrti supruga i dolaska svog posinka, Stjepana Tomaševića na vlast.
Njezina politička uloga isticala se i u godinama nakon pada Bosne kada je surađivala s brojnim humanistima na dvorovima talijanskih gradova. Ostat će upamćena njezina nastojanja da stupi u kontakt s ugarskim dvorom. Uz njezino zalaganje te uz pomoć rimske kurije, aktivno je podupirala svoga brata Vladislava, koji je u borbi za svoje vlastite posjede u zapadnoj Bosni i Humu iz Katarinine perspektive vodio borbu za obnovu njezina kraljevstva.
Njezin vjerski život i duhovno napredovanje pratili su franjevci i u tome ju osnaživali, pa je tako uskoro postala uzorna katolkinja u svakom pogledu, pomažući onima kojima je pomoć potrebna i radeći na duhovnoj izgradnji naroda. Premda sklopljen iz političkih razloga, radila je na jačanju bračnih odnosa sa svojim suprugom i sa njim imala dvoje djece, Sigismunda i Katarinu. Kako navode povijesni izvori, bila je izvanredna vezilja pa je svoje znanje nesebično dijelila i s ženama u Kraljevoj Sutjesci.
S druge strane, njezin život obilježila je golema tuga koja će ju pratiti do smrti u Rimu. Izgubila je supruga, svoje Bosansko kraljevstvo, a njezino dvoje djece odvedeno je u tursko ropstvo te ih više nikada nije vidjela.
Vjeruje se da je na svom putovanju do Rima proputovala i zaleđem Neuma, točnije karavanskim putem iznad Hutova.
Padom Bosne Katarina gubi život kakav je poznavala do tada te odlazi u Rim, a svoje posljednje godine života podredila je molitvi, aktivnom traženju i čekanju svoje djece i željom da se njezino Bosansko kraljevstvo vrati. U Rim je otputovala sa svim vladarskim obilježjima i tu završila svoj život.
Umrla je 25. listopada 1478. godine ne dočekavši povratak djece ni kraljevstva. Sahranjena je, prema vlastitoj želji, u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu, gdje je često molila povjeravajući Bogu i Djevici Mariji sudbinu svoje djece i ljubljene Bosne. Oporučno svoju Bosnu ostavlja svojoj djeci, ukoliko se vrate iz ropstva i ponovno prigrle katoličku vjeru, a ako to ne učine, svoje kraljevstvo ostavlja Svetoj Stolici.
Simbolika jedne žene i majka ocrtana je u liku kraljice Katarine Kosače Kotromanić. Premda je dio života provela u tuđini, nikada nije odustala od svoje djece, svoje Bosne i svog ljubljenog naroda. Ostala im je vjerna do smrti, a ona je ostala zapisana kao najvoljenija bosanska kraljica koja se, kao uzor poniznog života, uzima i danas, preko 500 godina od smrti.
