Godine 1847. hrvatski je postao službeni jezik u javnoj uporabi. Ivan Kukuljević Sakcinski na zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio je na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe.
Od Ljudevita Gaja i njegove Kratke osnove horvatsko – slavonskog pravopisanja iz 1831. godine pa sve do 1847. godine, vodila se žestoka borba za hrvatski jezik i sva hrvatska državna prava.
Sabor je Kukuljevićev prijedlog razmotrio i u konačnici proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi.
Tako je ova pobjeda hrvatskoga jezika bila plod diplomatske i političke borbe zastupnika u Hrvatskom i zajedničkome hrvatsko-ugarskom saboru tijekom pola stoljeća, a još više stvaran uspjeh preporodnih nastojanja da se prihvati i primijeni jedinstveni pravopis i prihvati jedinstveni ilirski, odnosno štokavski jezik u narodnome životu te da se na taj način prevlada regionalna i dijalektalna podvojenost i rascjepkanost hrvatskoga narodnog prostora.
Hrvatski jezik tako je postao uspješno diplomatsko sredstvo te se u kasnijem razvoju političkih događaja o položaju i vrijednosti hrvatskoga jezika nije više uopće trebalo raspravljati.
