38.6 C
Neum
Subota, 13 srpnja, 2024
spot_img
NaslovnicaDruštvoDomagoj Vidović: Modrom rijekom od Stoca do Neuma i knjigom Valentina Ćorića

Domagoj Vidović: Modrom rijekom od Stoca do Neuma i knjigom Valentina Ćorića

S Levanta su došli judi, donili su žuti smokav, donili su profumani: papar, orij i kanelu

Sredinom ovoga lipnja poslovi su me i dani nanijeli u Stolac i Neum, gradove približno jednake udaljenosti od rodnoga mi Metkovića, gradove koji su mi uvelike odredili i karijerni put (kako, saznat ćete malo poslije). Na put sam krenuo u petak, 14. lipnja, tri dana nakon zadnjega ovosezonskog košarkaškog termina tijekom kojega sam zaradio jak udarac u koljeno koje je buknulo, pa mi je uvelike laknulo kad sam shvatio da mi vožnja nije problem, no izlazak iz kola nije bilo lagan.

-Oglas-

Kako sam krenuo dovoljno rano da ne zakasnim na 13. Vidošku pjesničku noć, nakratko sam skrenuo s autoceste i pronašao jedno mirno mjesto kod Novigrada kako bih provjerio je li istinita klapska pjesma da more rane vida. Posedarje, Novigrad i Paljuv imaju posebno mjesto u mojemu sjećanju jer sam na početku svoje znanstvene karijere ondje provodio veći dio svibnja te tijekom istraživanja upoznao mnoge drage, ali nesvakidašnje ljude.

U uputama vas, naime, za dijalektološka i onomastička istraživanja nitko ne upozorava da bi vam ispitanik mogao iz ruku iščupati upitnik i početi ga sam rješavati kao da je riječ o križaljci ili vam kolegicu s visokim potpeticama uputiti u polje kako bi se „iza nje odma moga sadit kupus“, a kad je jedan kolega, želeći oprimjeriti instrumental, izrekao „Ponosin se svojin mišon“, znali smo da je vrijeme da se olovke stave na stranu jer je upravo ušao u legendu. Dalo bi se još toga ispripovjediti, no u ranu zoru danas pjesmu o moru ne pjevam ja.

Sunce ne prži nego toplo sanja

U Metković sam došao dva i pol sata prije prve obveze, tek toliko da se na brzinu okrijepim i otuširam. Sjedam u kola, razmjerno brzo prelazim granicu i polako se uspinjem prema dubravskoj visoravni. Iako sam u Stolac dolazio i prethodnih godina, nekako bi to vazda bilo po kiši ili lošemu vremenu, pa bih se morao usredotočiti na vožnju.

Zbog toga mi je bilo teško uočiti promjene u krajoliku i arhitekturi. U hrvatskim se medijima Stolac dvadesetak godina predstavljao kao grad slučaj zbog navodne segregacije Bošnjaka, kriminalnih klanova koji su ondje „poslovali“ i međusobno se sukobljavali te kojekakvih sličnih lijepih stvari.

No iako život u poratnome Stocu nije bio lagan, daleko je ta crna slika naših srednjostrujaških medija od stvarne. Po posljednjemu je popisu Bošnjaka u stolačkoj općini po prilici dvije trećine od predratnoga broja (pali su s 8101 na 5544 pripadnika) i čine 38 %  stanovništva (prije rata su činili 43 %).

U samome im se Stocu udio čak i povećao sa 62 (1991.) na 69 posto (2013.), ali im se broj smanjio s 3426 na 2647, što za državu koja je stanovništvom gotovo prepolovljena nije nikakvo čudo. S druge strane, udio je Hrvata u Općini Konjic (odakle ih se velik broj nakon hrvatsko-bošnjačkoga sukoba doselio na stolačko područje i time Stolac učinio većinski hrvatskom općinom) s 26 (1991.) pao na 6 posto (2013.), a danas u Konjicu po službenim podatcima brojčano živi čak sedam puta manje Hrvata nego prije rata.

Međutim, od Konjica nitko od hrvatskih srednjostrujaških medija nikad nije ni pokušao stvoriti grad slučaj. Pričam često o stanju u Stocu sa stolačkim gradonačelnikom Stjepanom Boškovićem i samim Stočanima. Nitko ne poriče probleme svojstvene manje-više svim sredinama slične veličine, ali stvari su se itekako pomaknule s mjesta, osobito nakon izgradnje Gospodarsko-poslovne zone „Hodovo“.

Stolac se u posljednjih dvadesetak godina prometnuo i u snažno kulturno središte ponajprije zahvaljujući stolačkomu ogranku Matice hrvatske, kojoj je na čelu Mladen Bošković. Ove je objavljen 22. broj zbornika Stolačko kulturno proljeće, a istoimena se manifestacija ove godine održava 24. put.

U sklopu se te manifestacija priređuje i Vidoška pjesnička noć, a nagradu su „Hrvatski stećak“, koja se tom prigodom dodjeljuje, primili, među ostalim, Luko Paljetak, Vinko Grubišić, Veselko Koroman, Anđelko Vuletić, Tomislav Žigmanov, Ante Sekulić, Stjepan Šešelj…

Nagrada se dodjeljuje na dvama iznimno važnim mjestima za hrvatsku kulturnu povijest. Prvo je od tih mjesta Biskupijski centar Sarsenterum, koji nosi ime antičke biskupije na čije su se ozemlje nastanili Hrvati, prihvatili kršćanstvo i postupno postali glavnim pronositeljima Kristove vjere nadživjevši antičke narode od kojih su je baštinili.

Drugo je mjesto održavanja spomenute kulturne smotre Radimlja. Stolački kraj možda nema spomenik na narodnome jeziku veličine jedne Bašćanske ploče, ali su njegovi žitelji stvorili zavidan književni opus na hrvatskome jeziku uklesan u kamen – niz ulomaka i natpisa (sjetimo se samo koliko su nam važni Trpimirov i Branimirov natpis) koji su, nakon stoljetne stanke uvjetovane osmanlijskim osvajanjima, morali izazvati izboj talenta u XX. stoljeću kad su na književnu pozornicu stupili Mak Dizdar, Anđelko Vuletić, Nikola Martić, Mile Maslać, Pero Pavlović, Ljubo Krmek, Srećko Marijanović i mnogi drugi potomci vlasnika kamenih spavača čija su imena još čitljiva ne samo na stećcima nego i u prvim osmanlijskim poimeničnim popisima (a srednjovjekovni su Stočani nosili osobna imena Dujam, Ivan, Juraj, Maroje, Martin, Mihoje i Urban, koja zorno pokazuju tko je baštinik stolačkoga srednjovjekovlja).

Došao si ovdje gdje je najluđe bilo nići

Večer poslije, 15. lipnja, na završnoj večeri manifestacije Stolačko kulturno proljeće, predstavljen je istoimeni zbornik. Dok ulazim u dvoranu i pozdravljam prijatelje i znance, ugledah i Grgu Tapalovića, s kojim sam se trebao susresti tek sutra u Gradcu i Neumu. Dvorana je dupkom puna. Prvi je dio zbornika posvećen don Anđelku Babiću, stolačkomu župniku 1947. – 1980., u najtežim vremenima, kad se za svaku krivo izgovorenu riječ (pa i za manje od toga) plaćalo glavom.

O njemu su govorili generalni konzul Republike Hrvatske u Mostaru dr. sc. Marko Babić (rodom Grgin Gračanin) i dr. sc. Miroslav Palameta, a nagrađena je i ministrica kulture i športa Federacije BiH Sanja Vlaisavljević za potporu stolačkim kulturnim zbivanjima. Meni se, pak, pružila prigoda da zahvalim ljudima koji su utrli moj znanstveni put jer je drugi dio zbornika posvećen don Ivici Puljiću, priređivaču zbornika Tisuću godina Trebinjske biskupije (1988.), kojim je okončana hrvatska znanstvena šutnja u istočnoj Hercegovini.

Tim je zbornikom, naime, počelo upisivanje istočne Hercegovine na hrvatski kulturni zemljovid. Don Ivica je bio pokretačem edicije Humski zbornik, kojom su iz ropotarnice napokon izišli podatci o hrvatstvu Počitelja, Stoca, Dubrava, Stjepan-Krsta, Hutova, Gradca, Neuma, Ravnoga, Dubljana i drugih hrvatskoj javnosti manje poznatih mjesta u istočnoj Hercegovini.

Osim prethrvatskom i predosmanlijskom baštinom bavio se i hrvatskim ćiriličnim spomenicima oko Gradca i Hutova (sjeverno od Neuma), posvijestio je hrvatskoj javnosti da je Hercegovački ustanak 1875. otpočeo dvadesetak dana prije tzv. nevesinjske puške, i to u hrvatskim stranama, što u potpunosti mijenja postavke suvremene bosanskohercegovačke povijesti, a s don Đurom Benderom i Stanislavom Vukorepom sastavio je žrtvoslov istočnohercegovačkih Hrvata u Drugome svjetskom ratu i poraću.

U uvodnome su tekstu autori pisali i o četničko-partizanskoj (a među četnicima je bilo i mnogo muslimana iz stolačkoga kraja) suradnji zbog koje su, uz svesrdnu pomoć Talijana, opustošeni hrvatski krajevi. Ponajprije je zaslugom don Ivice Puljića, njegovih prethodnika (poput don Marka Zovke i Stjepana Batinovića) i njegovih suradnika (pokojnih Pere Marijanovića i Željka Raguža te još itekako aktivnoga Stanislava Vukorepa) istočna Hercegovina postala jednim od arheološki, historiografski, etnografski i onomastički najobrađenijih hrvatskih krajeva, a i ja se dičim time da me je odgojio kao istraživača.

Danas Stolac, srećom, ima i vrlo aktivnoga biskupskoga vikara don Antu Luburića čijom zaslugom nisu zaboravljeni ni danas malobrojni Hrvati u Nevesinju, Kalinoviku, Gacku, Foči (gdje je nekoć i Bartol Kašić bogoslužio) i Čajniču, već spomenuti izrazito aktivan stolački ogranak Matice hrvatske s Mladenom Boškovićem na čelu, jedini živući zbornik s hrvatskim predznakom koji se objavljuje na području od neumskoga mora do gornjega toka Neretve te izrazito jakoga operativca, pjesnika Ljubu Krmeka, s kojim sam izmjenjivao uloge u danas blagopokojnim časopisima Vrutak, Glas Hutova i Hrvatsko slovo. Čini se da samo još Stolačko kulturno proljeće Ljubo i ja nismo uspjeli ugasiti.

Na izlasku iz Sarsenteruma pozdravljam prijatelja Željka Mustapića, pogledavam preko ceste, a dva mi klapca pokazuju štap kojim su izvadili zmiju iz Bregave. Veselim se radosti na licima mladih u kockicama koji su već preboljeli poraz od Španjolske i očekuju novu utakmicu te se počeh, da se poslužim riječima Stojana Vučićevića na koje me je podsjetio Marinko Tomasović, udaljavati natraške, sve dok njihove sjene ne utonuše u dvostruki mrak spreman da prihvati sve: i bogove, i zvijeri, i ljude. 

Doći će vrijeme blagog naroda, onog što ima obilje rana, obilje časti, obilje tuge

U nedjelju ujutro (16. lipnja), srećom ne prerano, još pomalo umoran od dviju stolačkih noći moradoh krenuti put neumskoga zaleđa (a nekoć je Neum bio gradačko uzmorje, čisto da se zna). Ondje me čekaju sigurno Grgo Tapalović i Ljubo Krmek, poticatelji i organizatori predstavljanja knjige Valentina Ćorića In vino libertas. Kola već sama znaju put, a ja uživam u pogledu na vrleti gore Žabe na čijim je padinama s hercegovačke strane Grgin i Ljubin, a s dalmatinske moj zavičaj.

Dvije večeri prije u Stocu Nina mi je prepričavala kako su nekoć Gračani preko Oskrušnice odlazili mojim Vidonjcima, a Vidonjci preko Galovića Gračanima. Svatko je putom pjevao svoje pjesme, a kad bi se sastali, sa zajedničkom bi pjesmom krenuli prema nekoj od starih crkava, ovisno o blagdanu.

Staze su između naših sela danas zarasle, od visoke trave ne znam što me čeka na rubniku, ali čim ugledah natpis Vukas, poznadoh da sam na dobru putu. Ipak, života ima, na Ledinku se (kao kod nas na Lučini) okupila mladost: druži se, igra se nogomet i objeduje.

Grgo me pred vratima čeka raširenih ruku, upoznajem Rikija i Mirjanu, ali nema vremena za dužu priču jer nas na Babinu Dolu čekaju Ivica, Anđa i Josip. Grgo sjeda sa mnom u kola i šali se: „Sin doktoriro, unuk diplomiro, a djed bankrotiro.“

Velik je Grgin ponos na potomstvo, na sina Ivana, unuka Johana te unuke Constance i Ines. „O njima“, veli, „treba pisati jer vidiš odakle sam potekao, dokle sam dospio, a dokle su tek oni dospjeli.“

U mislima su mi slike njegove rodne kuće u kojoj je živjelo desetero braće i sestara te jezuitski kolegij u koji je dospio s devet godina i iz kojega se otisnuo u svijet. „Ti si imao svoj put, potpuno drukčiji od sve svoje braće i sestara, zato si i vezaniji za Dubravicu od njih“, dometnut će Grgi poslije nećakinja Mirjana.

„Mene ti svašta zanima, a od sirotinje se i njihove patnje može najviše naučiti. Posebno me zanima ljudska duša. Kad sam doznao za sudbinu Valentina Ćorića, morao sam saznati kako jedan čovjek sve to može preživjeti.“

„Ma bolan Grgo, śedi za stol, vazda kasniš“, prekinula je naš razgovor Anđa. Ivica i Anđa odgojili su petero djece, a s nama je za stolom Josip koji živi u bližiku i čija supruga koncem lipnja očekuje prinovu. Sad smo već domaći, pa Ivica pripovijeda o tome kako je iz vojarne JNA u Sarajevu spasio jednoga Varaždinca i kako ga baš zanima bi li mogao doznati gdje i kako živi. Sad Grgo zaustavlja razgovor jer u Gradac uskoro trebaju stići Ćorići, kojima kani pokazati rodnu kuću na Dubravici.

Fra Šitu poznajem petnaestak godina, a imam osjećaj da ga poznajem čitav život jer mi je pokojni otac u kući držao samo dvije kasete: fra Šitinu Svojoj zvijezdi i Riječ hrvatsku Ive Fabijana.

Nedaleko od njegova rodnoga mjesta Paoče zaselak je Vidovići, što me osobito veseli iako ti Vidovići nisu, barem u posljednjih tristotinjak godina, s mojima u srodstvu. Valentina dosad nisam poznavao iz dobro poznatih razloga iako smo obojica pisali za Hrvatsko slovo.

Dok sam čitao knjigu In vino libertas, upala mi je u oči naša zajednička crta iz mladih dana: obojicu nas je voljela zaustavljati policija – njega zbog hercegovačkoga podrijetla koje je onomad podrazumijevalo opasne namjere, a mene uglavnom zbog duže kose i staroga golfa kao simbola krijumčarenja.

Da se vremena i za njega i za mene mijenjaju, shvatih večer prije. Pri graničnoj kontroli, upita me pograničnik imam li što za prijaviti. Odgovorih da imam, nagradu. Carinik se nasmije, pa mu rekoh da bijah u Stocu i da se sutra spremam sutra navečer u Neumu predstaviti Valentinovu knjigu. „Jel’ to onaj što je u Haagu proizvodio vino?“ „Jes’.“ „Svaka mu čas’, pravi Ercegovac, i tamo se snašo!“

Eh da ne donesoh muku, da kao predak dođoh sa zavežljajem od ništa

Ponovno prebirem po mislima. Prošloga sam ljeta čitao roman Viktora Cara Emina Suor Aurora Veronika o pokušaju organiziranja druge urote zrinsko-frankopanske. Roman me je poprilično snažno podsjetio na stanje u Hrvatskoj nakon 2000.: razbijeni urotnici (čitaj branitelji) pokušavaju preko nekih od svojih vođa promijeniti učmalo ozračje nakon što su im vođe doslovno (početkom XXI. stoljeća u prenesenome smislu) obezglavljeni, a oštarije su pune domaćih i stranih žbira koji obeshrabruju narod i iskorištavaju njegovu podijeljenost.

Suđenjem vođama bosanskohercegovačkih Hrvata i stvaranjem podjele na Hrvate iz Hrvatske i BiH (pa i izazivanjem podjela unutar hrvatskoga bića u BiH) te ubacivanjem crva sumnje pomalo se počelo nagrizati hrvatsko narodno biće te se tek tijekom posljednjih 5-6 godina stanje postupno poboljšava. Nakon što i to nije uspjelo, sad se i iz Srebrenice počelo upirati u prst prema Hrvatskoj, a dio je naših medija počeo pisati kako su se bošnjačke izbjeglice počele primati tek nakon Washingtonskoga sporazuma.

Međutim, čak sam i ja kao dijete bio svjedokom zbrinjavanja određenoga broja bošnjačkih izbjeglica u metkovskoj dvorani nakon pada Stoca sredinom travnja 1992., a 6. su razred u Pučišćima sa mnom završili Bošnjaci iz Livna i s Kupresa. Svi su oni bili evidentirani, pa bi se Memorijalni centar Srebrenica i neki naši novinari mogli informirati prije nego što krenu s prekomjernim granatiranjem.

Valentinova knjiga vrvi zanimljivim pojedinostima, primjerice o Šljivančaninu, kojega su s Aleksandrom Vasiljevićem i njegovi suborci izravno prozivali za stradanje hrvatskih vojnika i civila u Vukovaru. Neki su od njih čak i tijekom suđenja tvrdili da je JNA bila najodgovornija za stanje u istočnoj Slavoniji i zapadnome Srijemu, što, kako veli Valentin, nije navelo ni jednoga od istraživača vukovarske tragedije da mu se obrati iako je imao izravan kontakt s glavnim srpskim zapovjednicima, koji oni imali nikad nisu. (Čini se, dakle, da je i „istraživačko povjesničarstvo“ srodno „istraživačkomu“ novinarstvu.)

Valentin je doživio i Mladićevu ispovijed tijekom koje je doznao kako se taj srpski general najduže skrivao u banatskome selu Lazarevu kod rođaka te kako se uoči uhićenja susreo sa sinom koji ga u prvi mah nije ni prepoznao jer je jako smršavio i oronuo nakon dva moždana udara.

Ipak, i teško se bolesni Mladić u Haagu toliko razbahatio da su mnogi njegovi ratni druzi prestali s njim razgovarati. Na neumskome predstavljanju Valentin je istaknuo kako je na činjenicu da nijedna konkretna optužba na njegov račun nije dokazana, tužitelj slegnuo ramenima ustvrdivši kako on ništa od navedenoga možda i nije učinio, ali je želio učiniti. Čini se, dakle, da i haški sudci vole kondicional i kažnjavaju za grijeh mišlju.

Zgodne su i Ćorićeve duhovite dosjetke o tome kako su Hrvati 2006. napokon postali etničkom manjinom u Haagu te primjedba kako je Haag zabranom ispijanja alkoholnih pića na mala vrata uvodio šerijat. U knjizi se iznosi i svojevrsna Valentinova pretpovijest, od sukoba s milicijom (čitatelj će doznati tko je i zašto Ćoriću slomio nos) do borbe protiv ćirilice u Rijeci (jedno poglavlje u knjizi nosi naslov Zar je Rijeka u Srbiji?), a u njoj sam prepoznao i neke svoje znance poput Mirka Boškovića, za koje nisam ni slutio da su bili tako „nezgodni“.

Pitanje je koje si svatko od nas, a poglavito ako je branitelj, stalno postavlja i koje se proteže dok čitate knjigu je li se vrijedilo boriti. Često se, naime, zbog svih nepravda učinjenih Hrvatima u BiH, zaboravlja da je svim žrtvama unatoč očuvana sloboda, da je hrvatski jezik nakon stoljeća progona napokon postao službenim jezikom u BiH te da Hrvati imaju vlastitu lokalnu i područnu vlast na ozemlju koje su vlastitom krvlju obranili (pa i na državnoj razini Hrvati, uz neke iznimke poput Komšića, u velikoj mjeri odlučuju o vlastitim predstavnicima i kroje vlastitu sudbinu).

Ljudsko je pamćenje varljivo, pa se evo i u Neumu zaboravlja kako je ozemljem današnje neumske općine (u kojoj su Hrvati početkom XIX. stoljeća činili više od 90 posto stanovnika, a danas čine još više) načelnikovao zloglasni Hadži-beg. Danas ipak postoje institucije, koje treba dograđivati, a za ono što je izboreno krvlju političkim se umijećem i oblikovanjem kulturne politike valja nastaviti boriti.

Slobodan Prosperov Novak u više je navrata isticao postojanje cijeloga odvjetka hrvatske književnosti ispisane uoči zatočeništva ili tijekom njega, od Zrinskih i Frankopana (na njihova pisma podsjećaju Valentinove poruke i nježne riječi upućene obitelji), preko Filipa Grabovca (kojega je njegov Cvit razgovora odveo u zatvor) do Vlade Gotovca (čija su djela objavljena 90-ih nastala na temelju zatvorskih bilježaka), a nedavno je Anđelko Mijatović objavio Pisma iz tamnice, u čijemu će mogućem novom izdanju sigurno biti mjesta i za neko Valentinovo pismo.

Sada je kraj pjesme, sada je moje slovo cijelo

Predstavljanjem Valentinove knjige (a vama prepuštam da čitajući sami otkrijete kako je proizvodio vino i kako ga je skrivao) za mene je završilo stolačko-neumsko trodnevlje.

U publici mi je bilo drago vidjeti poznata lica poput stonskoga načelnika Vedrana Antunice koji ne propušta prigodu poduprijeti svehrvatska okupljanja na neretvansko-hercegovačko-dubrovačkoj tromeđi, spomenutoga Mirka Boškovića s kojim sam prije 18 godina divanio u Hutovu, mlade neumske povjesničarke Maje Raguž, glazbenika Zlatka Glavinića (kojega sam prekrstio u Zorana na odlasku, ali neka mi ne zamjeri nakon tolikih zbivanja, promjena ambijenata i prohoda ljudi u to malo dana), Ivice Tapalovića Fifule, mojih domaćina Ivice i Josipa Glavinića, Nikole Prkačina  te mnogih drugih dragih ljudi.

Krajičkom sam oka više puta tijekom druženja nakon predstavljanja uočio Grgu i Valentina u razgovoru. Je li Grgo dobio odgovor na svoja pitanja? Kako li su sve te godine preživjele Valentinova supruga i kći? Presložena su i preživotna ta pitanja da bi se na njih dobio odgovor tijekom jedne večeri, no kad vidjeh ozarena lica pohoditelja predstavljanja te opuštenoga i zadovoljnoga Ljubu te začuh bećarac, i ja odahnuh.

Time je završilo ovo moje stolačko-neumsko trodnevlje. Trebalo se još samo provući kroz neumske uličice, no priči još nije kraj. Naime, na graničnome prijelazu ispred sebe ugledah otvoren Ivičin prtljažnik i svojega glavnog urednika u žustru razgovoru s carinicom.

Uskoro se poklopac prtljažnika spusti i Ivica produži magistralom. „Što mi pregledavate šefa?“, uza smiješak upitah poznanice u odori. „Nešto se raspitivo ko ode radi, šta radi i tako. Čini se neki zeznut tip.“ „Jes’, jes’, dobro zeznut tip, dobro ste ga procijenile“, dobacih im kroz smiješak dok su nas još samo zarudjeli visovi peljeških i slivanjskih brda branili od potpune tame.

Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik/Foto:Neum.online

POVEZANI ČLANCI
- OGLAS -

najpopularnije