Na današnji datum 1991. godine na Plitvičkim jezerima odvio se incident u povijesti zabilježen kao „Krvavi Uskrs“, u kojem je pala i prva hrvatska žrtva Domovinskog rata u Hrvatskoj, pripadnik specijalne policije Josip Jović. Josip je rođen 21. studenog 1969. godine u Aržanu nedaleko od Imotskog, a poginuo 31. ožujka 1991. godine na Plitvicama.
Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, sve je više bila izražena etnička napetost između Srba i Hrvata. Već 29. ožujka 1991. godine srpska milicija pod vodstvom Milana Martića okupira Plitvička jezera, nakon čega zauzimaju upravu nacionalnog parka, osoblje i službenike protjeruju te područje parka pripajaju tzv. SAO Krajini.
Akciji hrvatskih specijalnih postrojbi prethodio je “miting istine” na Plitvicama, u organizaciji srpskih ekstremista, na kojem se zahtijevalo da Nacionalni park Plitvička jezera ostane u sklopu tzv. SAO Krajine.
U to se vrijeme na Plitvicama odmaralo nekoliko desetaka domaćih i stranih gostiju, ne sluteći kako će im se Uskrs 1991. po mnogočemu usjeći u pamćenje.
Događaji su zahtijevali neodgodivu intervenciju. Na mladim hrvatskim redarstvenim snagama bila je neizvjesna zadaća uspostave reda i mira na području parka.
Tijek akcije
Petstotinjak pripadnika Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje, kojima je zapovijedao Josip Lucić, Antiterorističke jedinice Lučko pod zapovjedništvom Marka Lukića te Posebne jedinice policije Kumrovec, koja se uputila pomoćnim pravcem, krenulo je noć uoči Uskrsa put Plitvica.
Pred svitanje 31. ožujka na glavnom pravcu kretanja kolona vozila s hrvatskim specijalcima napadnuta je iz zasjede nedaleko od plitvičkih hotela.
Vatra je otvorena iz okolne šume, a u autobus pun hrvatskih redarstvenika ulijeće tromblonska mina, koja srećom, zbog neizvučena osigurača, nije eksplodirala.
Sukob je potrajao nekoliko sati. Nažalost, u akciji neprijateljski metak smrtno ranjava 22-godišnjeg hrvatskog policajca Josipa Jovića, pripadnika Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje. Prema riječima suboraca, bio je najistureniji u napadu kod pošte.
Ipak, napadači su bili prisiljeni na povlačenje. Prema policijskom izvješću uhićeno je tridesetak ekstremista, među kojima i Goran Hadžić, član Glavnog odbora Srpske demokratske stranke, i Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovara.
Hrvatskim je snagama postavljen ultimatum da napuste Plitvice. No, zahtjev je odlučno odbijen. Na pregovorima je odlučeno da pripadnici specijalne policije MUP-a na Plitvicama uspostave policijsku postaju, koja je stavljena pod nadležnost Policijske uprave Gospić te nakon njezina uspostavljanja napuštaju područje parka.
Pripadnici specijalne policije o Josipu Joviću
U izjavama branitelja koji su sudjelovali u operaciji “Krvavi Uskrs”, kroz sjećanje opisuju kretanje prilikom dolaska na Plitvice te posljednje sate i trenutke mladog Josipa.
Damir Pleić, časnički namjesnik u intervjuu za “Hrvatski vojnik” opisuje tijek borbe.
– Počela je pucnjava i naš autobus, prvi autobus bio je pogođen. Noć je, negdje oko tri ujutro, a mi smo izišli iz autobusa, rasporedili smo se s jedne i druge strane ceste i krenuli. Iz šume, s brežuljaka okolo pucali su po nama, a mi smo uzvraćali paljbu i kretali se naprijed. Snijeg je bio dubok, cijelo su vrijeme pucali na nas, a mi bismo uzvratili i opet išli dalje.
Tu negdje, kaže, vidio je i svojeg kolegu, prijatelja i suborca Josipa Jovića.
– Oni su pucali, mi uzvraćali i napredovali koliko smo brzo mogli. Tad sam naišao i na Josipa Jovića. On nije bio sa mnom u autobusu, mislim da se on dovezao u kamionu. Sreli smo se, bio je iza mene, tu smo si na brzinu čestitali Uskrs i nastavili smo dalje. Bila je velika magla pa si mogao vidjeti samo nekoliko metara oko sebe, jedva onog iza i onog ispred sebe. Josip je bio treći iza mene. Išli smo skupa, desnom stranom do hotela Plitvice. Ondje je zapovjednik rekao da idemo riješiti taj dio Plitvica i upravnu zgradu, drugi iza mene je krenuo za mnom – a Josip je krenuo na drugu stranu, prema pošti koja je bila udaljena oko 150 metara. Tad sam ga zadnji put vidio živog. Kad smo se vratili, kad smo riješili naš dio, saznao sam da je Josip poginuo.
O pogibiji mladog Josipa Jovića pričao je još i pukovnik Mirko Bilobrk, djelatnik Zapovjednog operativnog središta Glavnog stožera.
– Nisam vidio kad je bio pogođen, ali vidio sam kako leži. Magla je bila. Onda su došli dečki s BOV-om da ga zaštite i izvuku. To je bio prvi susret s pogibijom kolege. Šok je, ali u prvom trenutku nije toliki koliki je bio poslije kad smo se vratili u bazu. U prvom trenu imate zadaće, izvršavate što trebate, ne razmišljate puno. Sjećam se, vratili smo se u bazu, išao sam u restoran u Rakitju, ušao sam unutra. S desne je strane bila linija, a s lijeve u dnu sale sjedi čovjek. Meni se učinilo, siguran sam bio da je to Josip – i samo što nisam zaviknuo, dozvao ga ‘Josipe!’ – i tek onda shvatim, tad mi sijevne kroz glavu da to nije on, da njega više nema, završava pukovnik Bilobrk.
Mladi Josip ostavio je, s 22 godine, svoj život te utvrdio temelje nastanka Republike Hrvatske. O jednoj mladosti koja nije dočekala današnje 53 godine života. Posmrtno je odlikovan činom bojnika i visokim državnim odličjima.
