Doktor Juraj Njavro rođen je u Cerovici u općini Neum 2. srpnja 1938. godine. U rodnom je mjestu završio osnovnu školu pa se kao gimnazijalac školovao u Dubrovniku. Medicinski fakultet završio je u Zagrebu 1969. te se po završetku fakulteta zaposlio u Općoj bolnici Vukovar. Nakon završene specijalizacije iz opće kirurgije vodio je torakovaskularni odjel na kirurgiji Opće bolnice Vukovar.
U vrijeme agresije JNA na Hrvatsku bio je zapovjednik Ratnog saniteta općine Vukovar i zbrinjavao ranjene, bolesne i nemoćne, brinući se o zdravstvenoj zaštiti hrvatskih branitelja i svih civila te posebno starih i nemoćnih u skloništima, po čemu ga javnost najviše i pamti. Sukladno liječničkoj etici i humanističkim načelima, pružao je medicinsku pomoć svima te operirao u nemogućim uvjetima. Naime, zbog pojačanog intenziteta napada na grad Vukovar, bilo je nemoguće raditi u ambulantama primarne zdrastvene zaštite pa se oprema evakuirala iz Doma zdravlja u podrum vukovarske bolnice.
Tijekom listopada i studenog bolnica je radila u izuzetno teškim uvjetima. Svakodnevno je bombardirana najrazličitijim eksplozivnim sredstvima i avionskim bombama tako da je dnevno primala oko 70 ranjenika i bolesnika. Zahvaljujući doktoru Juraju i ostalim izvanrednim liječnicima i medicinskim sestrama, njihovoj predanosti i stručnosti, moratalitet ranjenika u tim uvjetima bio je minimalan.
Prilikom okupacije Vukovara uhićen je i odveden u logor u Srijemsku Mitrovicu gdje je zlostavljan zajedno s dijelom vukovarskih branitelja i civila. Protiv njega bila je i pripremljena optužnica za rušenje SFRJ.
Glavu dolje, ruke na leđa
Svoje potresno svjedočanstvo velikosrpske agresije iznio je u knjizi “Glavu dolje, ruke na leđa” gdje je snažno osudio ponašanje velikosrpske politike te vojske agresora.
“Pa zar je moguće da su ti moji dojučerašnji susjedi s kojima sam zajedno pio, kojima sam pomagao orati njive, a i oni meni, uostalom, kojima sam posuđivao traktor, koje sam bolesne odvozio u bolnicu, kojima sam posuđivao i novac, kojima sam uvijek bio pri ruci, a dosad i oni meni, da su takvi ljudi? Ni u snu se tome nisam mogao nadati. Što se to u njim dogodilo, možete li mi Vi objasniti? Kakav je to nagon koji je do sada čučao skriven u njima? Kako to da su baš sada najedanput tako užasno pokazao? Pa jesu li to ljudi, doktore? Kako mogu činiti takvo zlo?”
https://youtu.be/tcY0qJW0lr4
Logor i život nakon logora
U knjizi vrlo detaljno iznosi sva događanja iz logora te osim opisa mučnih situacija maltretiranja od strane srpske vojske i paravojske, navodi i trenutke nade koju je ponekad osjećao tijekom zarobljeništva.
“Bili smo u tom gotovo zatvorenom oklopu iz kojeg se teško mogli i van i unutra, ali ipak kroz mali otvor koji je postojao dolazili su nam takvi pomagači i dobrovoljci, nesebični ljudi, pravi Hrvati. Donosili su i ljubav, prenosili nam pozdrav, davali nam informacije i ne samo o tome što se događa vani nego kakav odjek ima Vukovar prema vani. Bili smo ponosni na njih, a pomalo i na sebe i to nam je davalo snage da izdržimo.”
Nakon razmjene iz logora dolazi u Zagreb i ubrzo počinje raditi u bolnici u zagrebačkoj Dubravi na odjelu kirurgije. Na hrvatskim parlamentarnim izborima 1992. godine izabran je za zastupnika u Hrvatski sabor. Ukupno je bio saborski zastupnik u tri mandata, a obnašao je i dužnosti ministra zdravstva te ministra za humanitarna pitanja.
Bio je prvi ministar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata te je uz dr. Franju Tuđmana i Gojka Šuška, jedan od najzaslužnijih za formiranje tog Ministarstva. Umirovljen je krajem 2003. godine, ali ostaje aktivan, primarno u pitanjima hrvatskih vojnih invalida.
Presjedovao je “Udrugom hrvatskih liječnika dragovoljaca Domovinskog rata 1990-1991”. Kao svjedok optužbe, sudjelovao je u sudskom procesu protiv ratnog zločinca Veselina Šljivančanina i ostalih.
Dobitnik je brojnih odličja i priznanja, od kojih valja izdvojiti priznanje Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu “Medicina-za humanost i etičnost”, kao i odličja Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske i Red kneza Domagoja s ogrlicom.
Preminuo je 15. rujna 2008. godine te je sahranjen na zagrebačkom groblju Mirogoj uz najviše državne počasti./Braniteljski.hr
