Svaki član HSS-a živi s riječima «Vjera u Boga i seljačka sloga». Vjera u Boga je kod hrvatskog naroda, a osobito seljaštva, bila glavna pokretačka snaga u najtežim vremenima. I jedan od najvećih seljačkih sinova, blaženi Alojzije Stepinac imao je dodirnih točaka s hrvatskim seljačkim pokretom.
Alojzije Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. godine, a preminuo u Krašiću 10. veljače 1960. godine te sahranjen u zagrebačkoj katedrali.
Stepinac i NDH
Promatrajući djelovanje Alojzija Stepinca tijekom Drugoga svjetskoga rata, nužno je biti svjestan dvaju ključnih stvari. Prva je ta što je Stepinac obavljao dužnost zagrebačkoga nadbiskupa, a druga je što je za vrijeme ratnih sukoba osnovana Nezavisna država Hrvatska. Kako je Stepinac tada bio prvi čovjek Crkve u Hrvata, razumljivo je da su mnoge oči bile uprte u njegovo djelovanje.
Šest dana nakon proglašenja NDH, Stepinac se susreo s Antom Pavelićem. Razgovor je trajao oko 15 minuta.
Sadržaj razgovora: “Prvih dana nakon povratka Poglavnika imao je Nadbiskup prvi sastanak s njime u nekadanjim Banskim Dvorima. Niti je prije Poglavnik poznavao Nadbiskupa niti Nadbiskup njega. Razgovor je trajao poprilici petnaest minuta. Nadbiskup mu je poželio Božji blagoslov u radu i naglasio da se Crkva ni do sada nije miješala niti se želi ubuduće miješati u aktivnu politiku. Nadbiskup samo jedno moli od Poglavnika i nove državne vlasti, naime da se poštivaju katoličke tradicije naroda i omogući Crkvi slobodno djelovanje.
Alojzije i njegov odnos prema Židovima, Srbima i Romima
Ono zbog čega je Pavelić ipak najviše zamjerao Stepincu jest njegovo uplitanje u samu srž ustaških postupaka, represivnu politiku prema Srbima, Židovima i Romima i svim protivnicima ustaškoga režima. Srbi su činili trećinu stanovništva u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Neke od metoda kojima se služio ustaški režim u rješavanju srpskoga pitanja su vjerski prijelazi, Hrvatska pravoslavna crkva i logori.
Stepinčev stav o pitanju vjerskih prijelaza čitamo iz njegovih riječi: „Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoje“.
U 48 mjeseci trajanja NDH Stepinac je kod Pavelića izričito i izravno intervenirao 32 puta: osobno 11 i napismeno 21 put.
Pavelić mu nije izravno odgovorio ni na jedan dopis, a kamoli da bi ikada uzvratio posjet. Stepinac je dostojanstveno očuvao sve ljudske norme, forme i manire, a pogotovo kršćanske vrline u ophođenju s Poglavnikom pokazujući mu kako bi i on trebao biti kulturan prema drugima. Stepinac je pokazao kako je velikodušan prema potrebnima, koji su se njemu obraćali za pomoć, a dostojanstven prema silnicima ovoga svijeta.
Pavelić, međutim, kao da iz četverogodišnjega komuniciranja s Nadbiskupom nije ništa naučio, pogotovo nije ništa držao do ustaljena crkvenog stila i postupka. Nije se ni potrudio iz stadija neukroćene osvete prijeći u pošteno čovjekoljublje niti se odrekao mržnje kao najrazornije ljudske strasti, piše biskup Ratko Perić u svom radu o Stepincu i njegovim intervencijama kod Pavelića.
Zanimljivo je naglasiti da je 1945. godine Pavelić, kada je uvidio da će država pasti, prije vlastitog bijega prema zapadnoj Europi ponudio Stepincu preuzimanje svjetovne vlasti, što je on svojski odbio.
Stepinac je slušao volju naroda, a za svog najvećeg protivnika smatrao je komunistički režim. U montiranom procesu iz 1946. godine osuđen je da je pomagao ustaške vlasti iako o tome nema nijednog postojanog dokaza. Iz njegovog djelovanja tijekom postojanja NDH vidljivo je da se zalagao za ugrožene narode drugih vjeroispovijesti, a kao vjerski poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj sporio je i dovodio u pitanje djelovanje Pavelićevog režima.
Montirani sudski proces i odnos s komunističkim vlastima
Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici.
Uskoro nakon toga hrvatski biskupi izdaju zajedničko pismo o djelovanju i zločinima nove vlasti koje je počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa, navodi se na stranici Zagrebačke nadbiskupije.
Stepinac je ponovno uhićen 18. rujna 1946. godine. Suđenje je trajalo 23 dana, a osuđen je na 16 godina zatvorske kazne i 5 godina neimanja građanskih prava. Prvotno je kaznu izvršavao u Lepoglavi da bi potom bio prebačen u Krašić u kućni zatvor. Iako mu je dopušteno slavljenje svetih misa, bio je u potpunoj izolaciji, izložen poniženjima, stresovima, ali najvjerojatnije i trovanju koje je ubrzalo njegov smrtni ishod.
U zatočeništvu ga je papa Pio XII. proglasio kardinalom 12. siječnja 1953. godine, a zbog situacije u kojoj se nalazio nije mogao ni otići po kardinalski grimiz u Rim. Proglašen je blaženim 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II.
Kampanja vođena protiv Katoličke Crkve potrajala je, s različitim intenzitetom, sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.