15.5 C
Neum
Ponedjeljak, 25 listopada, 2021
Neum.online
NaslovnicaDruštvoTjedan disleksije: Razgovor s logopetkinjom Andreom Džakula

Tjedan disleksije: Razgovor s logopetkinjom Andreom Džakula

Nalazimo se u Međunarodnom tjednu disleksije kojemu je cilj podizanje svijesti o disleksiji i o problemima s kojima se suočavaju disleksične osobe. Povodom toga, obavili smo vrlo zanimljiv i koristan razgovor s Andreom Džakula iz Neuma. Andrea je stručna suradnica-logoped u OŠ Marina Držića u Dubrovniku koja je svoje zvanje stekla na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Tuzli, te već godinama radi u svojoj struci.

1.Za početak, reci nam ukratko ono osnovno o disleksiji.

Disleksija je specifična teškoća učenja koja uglavnom pogađa razvoj pismenosti, ali i jezične vještine. Prisutna je od rođenja i ima cjeloživotne posljedice. Usprkos svojim urednim spoznajnim sposobnostima, nepostojanju organskih ili senzoričkih oštećenja niti nekih drugih vidljivih bioloških i/ili psiholoških čimbenika djeca ipak ne uspijevaju postići odgovarajući akademski uspjeh. Jedan statistički podatak, učestalost specifičnog poremećaja učenja je od 5 do 15% među djecom u školskoj dobi u različitim jezicima i kulturama.

2. Koji su najčešći simptomi disleksije?

Najčešći simptomi koji se javljaju kod djece, kada krene njihovo formalno obrazovanje, su čitanje i pisanje s mnogo grešaka ili vrlo sporo, nerazumijevanje pročitanog, umor u situacijama čitanja i pisanja, nemogućnost organiziranja misli tijekom pisanja, lošije verbalno pamćenje. Međutim, disleksija ima i svoje dobre strane, pa su tako osobe s disleksijom veoma kreativne i originalne, imaju dobre sposobnosti vizualizacije, dobar predodžbeni kapacitet, kao i „umjetnički“ način razmišljanja.

3.Postoje li neki rani znakovi moguće disleksije?

Ono što je specifično za disleksiju jest da se ona može uočiti još u predškolskoj dobi. Dijete često pokazuje „konfuznost“ u prostoru i vremenu, ima teškoće u izražavanju svojih misli, pokazuje „čudnu“ motoričku nespretnost u nekim područjima npr. preskakanje, spoticanje, dok je na drugim područjima izuzetno spretno, npr. manipulacija Lego – kockicama. Dijete često ima teškoće s usvajanjem vještina oblačenja, obuvanja ili vezivanja, teškoće u učenju ili zapamćivanju pjesmica s rimom i još mnoge druge simptome koje možda ne prepoznajemo kao one koji su povezani s disleksijom, ali se poslije pokažu kao dobri pokazatelji postojanja teškoće još u predškolskoj dobi.

4. Kada se postavlja dijagnoza disleksije?

Specifični poremećaj učenja može se dijagnosticirati tek nakon početka formalnog obrazovanja!

5. Koji bi bili uzroci disleksije?

Najčešći uzroci koji se mogu izdvojiti su genetički čimbenici, neurološki čimbenici, specifične kognitivne sposobnosti i vještine (fonološka svjesnost, brzo imenovanje), perceptivne teškoće u vizualnom području, teškoće vezane uz stil učenja i učinkovito poučavanje, koje je često neusklađeno s potrebama učenika.

6. Kakav se tretman provodi kod problema disleksije i što možeš reći o ulozi roditelja na tom području?

Tretman disleksije najčešće se provodi individualno ili u manjim grupama, ukoliko djeca imaju slične simptome, gdje se upotrebom različitih metoda unapređuju vještine čitanja, pisanja, a često i obje istovremeno. Nažalost, logopeda je još uvijek malo, bilo u zdravstvenom ili odgojno-obrazovnom sustavu, te se tretmani provode, u većini slučajeva jednom tjedno. Upravo tu dolazimo do osoba koje su najbitnije u cijelom tretmanu disleksije, a to su roditelji. U praksi roditelji često znaju komentirati: „Odveli smo dijete kod logopeda i sad je na njemu, ja tu više ništa ne mogu niti znam“. Međutim, to nije tako. Roditelji su jednako važni kao i sam logoped, bez njihova marljivog rada, prema uputama koje dobiju od logopeda, tretman sigurno ide sporijim tempom i teže se dolazi do rezultata.
Nedavno sam pročitala jednu dobru rečenicu koju ću citirati, a glasi: „Logoped NIJE vila čarobnica, ali zajedno s roditeljem može biti!“.

7.Objasni nam povezanost disgrafije i disleksije.

Disgrafija je teškoća učenja koja pogađa vještinu pisanja. U velikom broju slučajeva disleksija i disgrafija su u djeteta istodobne. Ipak, u mnogim slučajevima specifične teškoće u pisanju postoje zasebno, pa je tako i pristup djeci uglavnom individualan i formiran prema specifičnostima samog djeteta i teškoće koju ima.

8. Imaš li iskustvo s odraslima koji imaju disleksiju i što možeš o tome reći?

Nažalost, nisam imala priliku raditi s odraslima koji imaju disleksiju. No, u svome radu s djecom, a u razgovoru s njihovim roditeljima često naiđem na informaciju da su otac ili majka imali iste takve teškoće dok su se školovali, što ukazuje na genetičku pozadinu same teškoće. Oni su uglavnom završili svoje obrazovanje tako što su se pronašli u svojim „dobrim stranama“ i njih „brusili“, a izbjegavali sve ono što je bilo povezano s čitanjem, pisanjem ili računanjem. Što je definitivno i moja preporuka za sve one koji imaju neku od specifičnih teškoća učenja, bilo da se radi o disleksiji, disgrafiji ili diskalkuliji, uvijek treba pronaći ono u čemu je dijete dobro i učiti ga da daje najbolje od sebe.

Hvala ti Andrea! I evo, poruka za kraj?

Disleksija nije takva da se djeca ne mogu nositi s njom. Ukoliko imaju prikladnu podršku sa strane, i od strane roditelja, ali i od strane učitelja, djeca mogu činiti čuda. Sjetite se samo ljudi kao što su Albert Einstein, Thomas Edison ili možda Leonardo da Vinci, Pablo Picasso, Walt Disney i još mnogi drugi poznati znanstvenici, umjetnici, sportaši,… Što bi bilo s njima da su ostali samo “učenici” s “etiketom” onih koji ne znaju čitati???
Pričajte sa svojom djecom, pokušajte ih što bolje razmjeti, probudite svoju kreativnost i budite veoma strpljivi. Vjerujte, vrijedi!

POVEZANI ČLANCI
- OGLAS -
DOMINIK-CATERING

najpopularnije