U knjizi Stanislava Vukorepa „Preživjeli svjedoče“ zapisano je svjedočanstvo Vide Raguža iz sela Podkula, Gornje Hrasno koje pripada općini Neum, o napuštanju rodne kuće i rodnog kraja 1942. godine. To su bile teške, tmurne ratne godine u kojemu je svaki dan nosio novi izazov. Vide je skupa sa svojom majkom i tri sestre, kao 10-godišnjak napustio Podkulu i otišao prema Slavoniji. Bez oca, koji je umro 1940. godine, on, njegove sestre i majka bili su prepušteni borbi za opstanak. Kako on sam navodi, ljudi su napuštali Hrasno za vrijeme Turaka, četnika, partizana, JNA te ispred Srba u zadnjem ratu.
Knjiga “Preživjeli svjedoče” autora Stanislava Vukorepa u kojoj je zapisano svjedočanstvo Vide Raguža
Surov hercegovački život te opstanak na golom kamenu najbolje ocrtavaju i o tome govore naši stari, oni koji ta vremena pamte i nose uspomene za cijeli život. Iz njihovih priča doznajemo izgled njihovih svakodnevnica, način života, posao kojim su se bavili te kako su zarađivali novac. Vide je bio čovjek nesvakidašnjeg duha, izvanrednog karaktera i bistrog uma. On je bio ogledalo one prkosne Hercegovine koja je bila beskompromisna, koja nije podilazila vlastodršcima i one Hercegovine koja je oduvijek sanjala slobodu. Brojni su zapisi, na različite teme ostali iza Vide, a čitajući ih vraćamo se u jedna druga vremena, u vremena kada si zbog slobodarskog umijeća promišljanja plaćao visoku cijenu.
Vide Raguž kao mladić
Priča koja slijedi, priča je malog, običnog čovjeka, točnije dječaka koji je, nažalost, zahvaćen vihorom rata bio svjedok tragičnih događaja.
„Iz Podkule smo otišli 1942. godine u mjesecu travnju, otprilike 22. ili 23. travnja. Otišli smo s majkom u Hutovo. Stric je došao po mene i odveo me na Mrkan, školj pred Cavtatom, a majka i sestre ostale su u Hutovu. Kako smo se na Mrkanu zadržali, nismo se imali gdje vratiti u Hrasno. Imali smo prilično stoke: 20-ak goveda, 60-ak ovaca i jednog konja. Pokojni stric je dio ostavio po Dalmaciji, dio prodao, a dio vratio u Morašnicu (Popovo polje). U Morašnicu je došla i majka i sestre iz Hutova. U rujnu smo krenuli za Dubicu. Kada smo došli gore, dosta našeg naroda je već tu bilo, gotovo svi iz Hrasna su bili u Dubici i tu smo prezimili. U proljeće smo prešli u Sisak u kojemu smo 15 dana boravili u vagonima. Iz Siska smo otišli u Pakrac, u selo Okučane pa u Raiće. U Raićima smo bili samo nekoliko dana, nismo tu mogli ostati jer su dolazili ljudi iz šume. Nakon toga su nas prebacili u Mohovo, selo između Vukovara i Šarengrada. Tu su sa nama bili susjedi Papci, ali i neki ljudi iz Glumine. Nakon Mohova prebačeni smo u selo Neštin u kojemu je bilo opasno zadržavati se dugo. U Neštinu je izginula mlada njemačka vojska. Vježbali su na ispašištu, gdje seljaci čuvaju stoku. Vjerojatno su partizani preko noći postavili zamku. Otvorili su vatru i na licu mjesta ubili 64 njemačka vojnika. Nakon toga je došla jedna njemačka jedinica, navodno kozačka te su ubili svakoga tko je bio u polju, ne pitavši jesi li šta kriv.
Tada smo se povukli u Ilok, pokojna majka je brala kukuruz, pomagala pri žetvi, vezala snoplje i tako smo preživjeli. U Iloku smo bili sve do 1944. godine dok nisu došle ruske vojne jedinice i počele granatirati grad. Nakon toga smo krenuli prema Sloveniji. Od Novog Sela kod Vinkovaca preko Broda do Zagreba. Od Zagreba smo krenuli pješke. U Brežicama je bio totalni kaos, nema ljudi, kuće i trgovine otvorene. Držim da su ti ljudi bili po šumama, ja sam bio mlad pa neke stvari nisam ni mogao shvatiti. Do Celja smo došli pješke. U Celju smo se zadržali jedan dan, nije se moglo nikako, barem što sam tada čuo od odraslih. Govorili su da su pregovori s partizanima, da se predamo, da se ne ide dalje, ali smo otišli dalje. Uz rijeku, između planina, ja se ne sjećam kakva su to mjesta, ali smo došli pred Dravograd. Uz jednu rječicu su nas zarobili, na velikoj livadi. Tijekom čitavog putovanja nismo ništa jeli, jedino pomalo šećera. Ako bi se prevrnula vojnička kola pokupio bi cigare i šećer, to se najviše vozilo. Ali najviše, ništa.
Dolazak pred Dravograd
Na toj livadi je bilo mnoštvo naroda, ja ni ne znam koliko, ali se sjećam da je i iza nas bilo ljudi i vojske. Partizani su postavili stražu tako da je s jedne strane bila rijeka, a s druge stražari. Nisi imao kuda, sve što nosiš sa sobom najbolje ti je bilo da baciš. Do ujutro je već bio formiran logor ograđen bodljikavom žicom. Sve što su nas pitali bilo je:“Odakle dolaziš, odakle si došao?“. Odvajali su žene i djeci od starijih muškaraca. Nakon toga ti napišu nekakvu malu propusnicu i vrate te natrag odakle si došao. Pokojna majka je rekla da smo iz Vinkovaca te su joj dali neki mali papir, kažu propusnica i natrag za Vinkovce. Od Dravograda do Cerne dva mjeseca pješke. Goli, bosi, umorni, gladni, žedni išli smo od sela do sela i to u koloni.
Iz Slovenije nosim loša iskustva. Najgore iskustvo smo imali u Hrvatskom zagorju. Gotovo pred svakom kućom, ako smo svratili i tražili kruha ili nešto da nam daju da pojedemo, pitanje je bilo: „Majku ti tvoju bosansku, jesi li pratio Pavelića, neka ti on da!?“. Ja tada nisam ni znao tko je Pavelić.
Povratak u Vinkovce pa za Hercegovinu
Došli smo u Zagreb i tu bili tjedan dana u logoru. Mi djeca smo mogli slobodno hodati gradom i tako smo nalazili hranu. Sjećam se da sam tada imao neke cipele koje su mi bile tijesne. Majka ih je nosila preko ramena, ali su joj ih uzeli i tad sam putovanje nastavio bos. U Rajićima su srpske žene i djeca stali na most i uzimali nam sve što im se svidjelo. Došli smo do Cerne i tu prezimili da bi u proljeće 1946. godine došla naredba da se moramo vratiti u Hercegovinu. Nitko te nije pitao hoćeš li ili nećeš. Moraš ići.
Vratili smo se natrag u Hercegovinu, a moja pokojna majka Lucija bila je čvrsta i borbena žena. Dugo vremena izbjegavala je upisivanje u Seljačku radnu zadrugu, ali kada je ostala jedina u selu da se nije upisala, natjerali su je.
Mukotrpnim sam radom kasnije stekao dosta. Išao sam u planinu, čuvao ovce, sadio duhan, sijao žito, radio dan-noć. Nikada nisam radio na državnom poslu. Ponovno sam dočekao da 1992. godine odlazim iz svoje kuće, bježim od JNA-a i od Srba, idem u izbjeglištvo. Vratio sam se nedugo nakon toga, moja djeca već su bila samostalna, a ja sam dočekao uspostavu i opstanak hrvatske države.“
Surovost rata, posebno prema djeci jasno je iskazana u ovom, a i u brojnim svjedočanstvima ljudi iz tog vremena. Borbenost jedne majke koja je sa svoje četvero djece bježala ispred okupatora, napadača loših namjera bila je zaustavljena. Bili su vraćeni u svoje rodno mjesto i dugo su nakon toga osjećali posljedice. Usprkos svim nedaćama, Vidina obitelj uspjela se izboriti i osigurati sebi dostojanstven život. Čak i bez državnog posla.
Vide i njegova supruga Manda ispred obiteljskog doma u Podkuli, Gornje Hrasno, općina Neum
