Na današnji dan 1993. godine na najsvirepiji način ubijena su, od strane pripadnika Armije BiH, točnije postrojbe “Crni labudovi”, 33 civila hrvatske nacionalnosti u mjestu Grabovica, povrh Mostara. Za njih 17 i dalje se traga budući da su njihova tijela bačena u Neretvu.
Ovaj pokolj koji se dogodio u noći s 8. na 9. rujna bio je dio akcije Armije BiH “Neretva 93”, a za njega su do sada na sudovima BiH osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH, ali samo za pojedinačne zločine, a ne i za ratne zločine. Još uvijek nije utvrđena zapovijedna odgovornost kao ni povezanost istih s političkim i vojnim bošnjačkim vrhom u Sarajevu. Haaški sud sudio je po zapovjednoj odgovornosti za ovaj pokolj, kao i za onaj u Uzdolu generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, ali je oslobođen te je sud zaključio kako operacija “Neretva 93” “nije niti postojala”.
Teško je živjeti sa spoznajom da jedan rat ima toliko utjecaja na živote djece, staraca i običnih civila. Posebno na djecu. Ljudima su u kolektivnu svijest upisana imena ubijene osmero nevine djece koja su slobodno vrijeme bez pucnjeva i padanja granata provodila na igralištu u Vitezu, ime malene Mladenke Zadro koja je sa svoje četiri godine bila najmlađa žrtva pomahnitalih “Crnih labudova” koji su počinili pokolj u Grabovici te brojna druga imena djece koja su ubijena tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Istraživanja kažu da ih je preko 3000. U kontekstu modernog oblika ratovanja djeca predstavljaju najosjetljiviju skupinu koja s početkom rata gube sigurnost i zaštitu koju su imali do tada.
Dijete kao simbol nevinih žrtava rata tužno je obilježje našeg vremena i znak da su ljudske vrednote u tom pogledu dotakle samo dno pa čak i dublje. Malena Mladenka ubijena je nekoliko dana nakon njezinog četvrtog rođendana. Mladenka je bila dijete vrtićke dobi i sve što je tada trebala raditi jest upoznati nove prijatelje i razmišljati koju igračku toga dana koristiti za igru. Njezina radosna jutra i razigrane večeri naglo su prekinuti kao što biva prekinuta najstrašnija scena u horor filmovima.
Za njezino ubojstvo i ubojstvo članova njezine obitelji osuđen je Enes Šakrak, pripadnik 9. brigade Armije BiH. Osuđen je na deset godina zatvora, jer se pokajao i bio spreman surađivati. Šakrak je svjedočio da je 9. rujna ujutro u Grabovici zapovjednik Nihad Vlahovljak naredio svojoj jedinici “da ubije sve mještane”. Vlahovljak, prema riječima Šakraka, nikada nije rekao od koga je dobio naredbu, ali Šakrak pretpostavlja da ju je dobio od neke visokorangirane osobe. Na takav način zapovjeđeno je ubojstvo i ostalih civila. Osim Šakraka, osuđeni su još i Mustafa Hota, Nihad Vlahovljak, Sead Karagić i Haris Rajkić. Iako su njihovi ubojice osuđeni na zatvorsku kaznu, tijela malene Mladenke i njezine majke nikada nisu pronađena.
Danas nam politički predstavnici bošnjačkog naroda i “probosanski” orijentirane snage i dalje prilažu tezu o Armiji BiH kao multietničkoj i čistoj vojsci koja kao organizacija nije činila zločine. Ukoliko je do zločina dolazilo, to su, po njima, činili pojedinci. Grabovica je dokaz i čist primjer koji pobija umjetno prethodno navedenu tezu.
Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida prihvatila je definiciju genocida koja kaže da je to zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem mjera što dovode do sprječavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu. Zar se treba još nešto napisati?
U Grabovici se dogodio zločin nulte kategorije, genocid čiji je sudski epilog preskočen. Ponavljamo, do danas nije javno otkriveno tko je naredio ova ubojstva.
