Redovništvo je, kako u prošlosti tako i danas ostalo jedno od bitnijih segmenata Katoličke Crkve. Od brojnih redovničkih redova koji su prošli prostorom srednjovjekovne pa i novovjekovne Bosne, posebno mjesto i ulogu zauzimaju franjevci. Dobivši ime po svetom Franji, na prostoru Bosne franjevci se prvi put spominju 1248. godine dok je njom još upravljao Matej Ninoslav.
Najteže stoljeće za franjevce i njihovu opstojnost na prostoru Bosne i Hercegovine bilo je 18. stoljeće kada se prostor iste našao pod upravom triju država: Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva.
Zbog čestog bježanja i seljenja katoličkog stanovništva, franjevci su morali seliti za njima. Takav način života zahtjevao je prilagodbu uz djelovanje na vrlo skučenom prostoru i uz pravila koja su se morala poštovati.
Povezanost hercegovačkih franjevaca s Bosnom Srebrenom
Pitanje Hercegovine ostaje vezano uz Bosnu tijekom početnih razdoblja turskih osvajanja. Prostor Bosanskog i Hercegovačkog sandžaka bio je u prilično lošem položaju, a u prilog tome ide i da su na početku 16. stoljeća tri samostana u Hercegovini razrušena: Mostar, Konjic i Ljubuški. Sve do polovice 19. stoljeća na prostoru Bosne i Hercegovine djeluje oko 26 svećenika-franjevaca i tri franjevačka samostana: Kreševo, Sutjeska i Fojnica. Kreševski samostan bio je zadužen za svoje područje, odnosno kustodiju, a njegova je bila zapadna Hercegovina.
Stanje u Hercegovini nakon rušenja triju samostana u 16. stoljeću izuzetno je loše. Narod se teško navikavao na tu situaciju, a nit vodilja su im bili franjevci.
Postupak odvajanja hercegovačkih franjevaca od Bosne Srebrene
Sredina 19. stoljeća postala je prijeloman trenutak u povijesti franjevaca Bosne i Hercegovine. Hercegovina je jako dugo bila pokrajina bez vlastitog crkvenog objekta, stoga je i duhovni život naroda bio u lošem stanju. Nadležnost nad područjem Hercegovine preuzima kreševski samostan od 1700. godine i tako ostaje do odcjepljenja.
Fra Petar Bakula navodi u svojim zapisima da su postojale brojne prepreke u odvajanju od bosanskih franjevaca, ali da ih je ljubav prema rodnom kraju vukla naprijed, budući da ih ništa nije vezalo za kreševski samostan u kojemu su do tada boravili s ostalom braćom franjevcima.
Želja za odcjepljenjem postaje izraženija početkom 19. stoljeća kada je hercegovački sandžak zamijenjen pašalukom, a Ali-paša Rizvanbegović Stočević postaje neovisnim pašom. Postupak nastanka hercegovačkog pašaluka sa zanimanje su prometrali i franjevci te su u tome vidjeli mogućnost oporavka njihovog reda na tom području. Do odcjepljenja je bilo pravilo da svi oni koji su se željeli zarediti za fratra, su morali odlaziti u Kreševo na školovanje što je zbog same udaljenosti od nekih mjesta u Hercegovini bila velika prepreka i stvarala im je brojne poteškoće.
Bosanska provincija bila je upoznata s željama i namjerama franjevaca s područja Hercegovine, ali se žestoko tome protivila budući da bi oni kao provincija oslabili, a i kreševski samostan bi izgubio dotadašnju funkciju te bi spao samo na tri župe. Kao posljedica bilo bi cjelokupno preuređenje Provincije. U početku namjere Hercegovaca nisu shvaćene ozbiljno, a povoljnije tlo za širenje tlo za razmišljanje o takvim idejama javilo se za vrijeme fra Rafaela Barišića, biskupa.
Prve korake su franjevci iz Hercegovine učinili u Posušju, 8. srpnja 1843. godine kada se sastalo devet franjevaca da bi ispunili davno zacrtan cilj te izgradili samostan. Franjevci su znali da prije početka bilo kakvog postupka odvajanja trebaju dobiti dopuštenje svojih nadležnih, a nadležna im je bila rimska Kongregacija za širenje vjere. Uputili su pismenu molbu u kojoj su naveli 10 razloga za odvajanje, a tri su ključna. To su: postojanje triju samostana na prostoru Hercegovine prije dolaska Turaka, zatim udaljenost od najbližeg samostana u Kreševu te mali broj svećenika. Ukoliko se župnik razboli, vjernici ostaju bez istog i to može potrajati nekoliko mjeseci.
Kongregacija za nauk vjere dala je svoj pristanak za izgradnju crkve i samostana te 13. prosinca 1844. godina ovlastila biskupa Barišića za nadzor i praćenje radova. Nakon potvrdnog odgovora od crkvenih vlasti isti su morali dobiti i od svjetovne, muslimanske vlasti. Da bi spriječili probleme i poteškoće, franjevci su odlučiki poslati izaslanstvo hercegovačkom paši u Mostar na razgovor. K paši su išli fra Nikola Kordić i fra Ilija Skoko, a osim pristanka paše trebali su dobiti i ferman, odnosno pismeno dopuštenje od sultana. Problem kod katoličkog svećenstva na prostoru Bosne i Hercegovine je što nisu imali pravo graditi nove objekte, nego isključivo mogućnost obnavljanja starih koji su postojali prije dolaska Turaka.
Prvi samostan i crkva trebali su biti izgrađeni u Širokom Brijegu, a o postojanju crkve iz ranijih vremena na tom području se ne zna ništa osim iz izvješća službenog izaslanstva na temelju kojeg je izdan ferman.
Hercegovački franjevci se nisu lako odvojili. Iako su imali pozitivnu ocjenu za izgradnju samostana, ponajviše su nailazili na protivljenja kako svjetovne, tako i crkvene vlasti.
Odlazak franjevaca iz Kreševa
Stvarnu podršku franjevci su imali u biskupu Rafaelu Barišiću, koji je zbog svojih zamisli o napretku i poboljšanju duhovnog i vjerskog života kod katoličkog stanovništva bio idealna prilika za pomoć. Usprkos želji za pomoć, on je i dalje bio biskup koji je pripadao Bosanskoj franjevačkoj provinciji. Hercegovački franjevci su se poduzeli kod paše u Mostaru i kod Kongregacije za nauk vjere da dovedu biskupa Barišića u Hercegovinu.
Biskup se doseljava u Hercegovinu, prvo u Mostar. Put franjevaca iz Kreševa prema Hercegovini nije bio lagan. Nakon što je zemljište pripremljeno za gradnju, franjevci su se prebrojali te shvatili da među njima ima 32 franjevca iz Bosanske franjevačke provincije na čiju su pomoć mogli računati. Odlazak u Hercegovinu bio je prepušten na odluku svakome ponaosob, a petorica fratara, među njima i fra Grgo Martić ostaju u Bosni.
Nakon odlaska iz Kreševa počele su pripreme i skupljanje pomoći za izgradnju crkve i samostana. S obzirom na velik prostor djelovanja, fra Barišić je od Kongregacije za nauk vjere zatražio osnivanje zasebne franjevačke provincije u Hercegovini. Papa Pio IX. odobrio je prijedlog te dopustio osnivanje hercegovačke franjevačke zajednice 15. kolovoza 1852. godine.
Prvotno je organizirana kustodija da bi 1892. godine dobila naslov provincije te uspjela upravno doseći najviši vrh koji može.
Može se reći da su franjevci zaslužni za dugotrajan opstanak katoličkog puka na području Bosne i Hercegovine. Također je iz odnosa s hercegovačkim pašom vidljivo da su održavali korektne odnose s tadašnjim osmanskim vlastima, a o dubini istih se nije ulazilo. Preostaje činjenica o njihovom višestoljetnom djelovanju na području kako Bosne tako i Hercegovine.
Višestoljetni osjećaj vezanosti za hercegovački kraj i narod, ostat će duboko zapisan u koricama franjevačkog reda.
