Prije točno 30 godina, 12. studenog 1991. godine nedaleko od tvrđave Strinčjera na Srđu iznad Dubrovnika poginuo je Ivan Raič. Ivan je rođen 24. studenog 1968. godine u Metkoviću, od majke Ruže i oca Nikole. Pripadnik je HRM, točnije 73. bojne Vojne policije, a njegov mladi život naprasno je okončan u suton jeseni 1991. godine. Prema dostupnim informacijama Ivan je poginuo od granate, točnije od krhotina granate i to ispod jedne visoke stijene.
Nekoliko dana nakon pogibije pripadnici Crvenog križa prevezli su ga u tadašnju dubrovačku bolnicu, a nakon toga je gliserom transportiran za Ston. Ivan je, službeno, prvi poginuli branitelj s područja Dubrovnika koji je izvežen van grada i sahranjen u svojoj rodnoj Brestici.
Po struci je bio građevinski tehničar, a nakon srednje škole odlazi na brod. Nakon trećeg ukrcaja donosi odluku o silasku s broda i povratku u svoj rodni kraj te kao dragovoljac s nekolicinom prijatelja odlazi u jadranski biser, Dubrovnik.
Mjesec studeni 1991. godine, mjesec je koji ostaje upisan zlatnim, ali i krvlju obojenim slovima u stoljetnoj povijesti Grada. U razdoblju od 6.-15., a posebno od 12.-15. studenog na Dubrovnik je, prema procjenama, palo preko 6 tisuća topničkih projektila. Na jednoj strani nalazile su se dobro naoružane srpske i crnogorske snage potpomognute djelovanjima i oružanom pomoći Jugslavenske Narodne Armije naspram šačice hrabrih i prkosnih hrvatskih branitelja koji nisu odustajali od obrane svojih rodnih krajeva.
Jedan od njih bio je Ivan, mladić od nepune 23 godine koji je odlučio ne(mirno) more zamjeniti odlaskom u život opasno mjesto i to na lokaciju gdje je svakodnevno, umjesto kiše, gledao granate, a umjesto noćne tišine osluškivao pripreme topničkog naoružanja nedaleko od svog položaja.
Ivanova mladost i mladost svih poginulih hrvatskih branitelja ostala je zapisana u krajolicima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata. Iznad ovoga, Ivan je odlikovan slavnim epitetom hrvatskog vojnika u njegovoj slobodnoj Hrvatskoj.
“Stirajte od serca vsak oblak plahosti,
vazmite na se šeit batrivosti,
draže nam budi glas, im, poštenje
neg hip, magnutje, sramotno živlenje;
navik on živi, ki zgine pošteni.”
Onaj tko umre pošteno zauvijek živi kroz svoju obitelj, prijatelje, djela i trag koji je ostavio u beskraju. Jedan takav trag ostavio je i Ivan, prvenstveno svojoj obitelji pa i nama.
