Jezik je najsnažnije obilježje identiteta, i osobe i naroda. S jezikom se rađamo, s jezikom rastemo, s jezikom umiremo, u jeziku ostajemo. Kao jedan od najteže dohvatljivih pojmova, koji gotovo nije moguće precizno definirati, materinski je jezik nemjerljivo dragocjen za svakoga čovjeka.
Moderne europske nacije počinju se službeno formirati krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Kao jedan od glavnih uloga u tako složenom procesu odigrao je jezik. Za vrijeme Hrvatskog narodog preporoda borba za afirmaciju hrvatskog jezika postala je izražena.
Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog na hrvatskom jeziku 1843. godine pokrenuti će lavinu pozitivnih promjena u formiranju hrvatskog nacionalnog identiteta. Sakcinski je zahtjevao da se kao diplomatski jezik, umjesto dotadašnjeg latinskog, uvede hrvatski. To je bilo prvi put da jedan zastupnik Hrvatskog sabora govori hrvatski, unatoč činjenici da je službeni jezik tada bio latinski. Kukuljevićevi zahtjevi nisu odmah ispunjeni, ali se nije ni dugo čekalo. Saborskom odlukom 23. listopada 1847. godine hrvatski jezik uveden je kao službeni u javnoj uporabi. Hrvatski jezik se počinje aktivno primjenjivati u Hrvatskom saboru od 1848. godine.
Uvođenju hrvatskoga kao službenog jezika prethodila je polustoljetna politička borba, a osobito preporodna nastojanja da se prihvati i primijeni jedinstveni pravopis i prihvati štokavski jezik u narodnome životu. Osobita zasluga u ovim nastojanjima pripada Ljudevitu Gaju koji je svojom Kratkom osnovom horvatsko-slavonskog pravopisanja iz 1830. stvorio prvo jezikoslovno djelo u doba hrvatskoga narodnog preporoda.
