18.6 C
Neum
Četvrtak, 23 svibnja, 2024
spot_img
NaslovnicaDruštvoIntervjuiIspovijest Ruže Lazarević s Hotnja: 'Za čašu vode u zatvor'

Ispovijest Ruže Lazarević s Hotnja: ‘Za čašu vode u zatvor’

Nastavno na svjedočanstvo Vide Raguža iz Podkule koje je zapisano u knjizi Stanislava Vukorepa “Preživjeli svjedoče”, donosimo sjećanje Ruže Lazarević, koja se rodila na Hotnju u općini Neum, a govori o njezinom iskustvu života tijekom druge polovice 40-ih godina prošlog stoljeća. Ruža je rođena 1925. godine, a u nastavku donosimo svjedočanstvo još jednog od teških vremena koja su zadesila život ljudi u Donjoj Hercegovini.

Čuvala sam stoku i završila u zatvoru

Nije imao tko u Ostrvu ići čuvati stoku. Ono malo, ono noseće. ‘Hajde ti, moja Ruže’, kažu. Čuvala sam stoku u Ostrvu i tamo stanovala. Tamo smo imali kuću. Bilo nas je dosta koji smo dolje bili kod stoke i stanovali u svojim kućama. Dolje je bilo škripara, u Ostrvu. Krili su se od ’45. Ja sam ih vidjela samo jednom. Baš smo bili legli pred kućom kad su oni došli. Iskali su kruha. Natočila sam im čuturice vode jer sam morala. Imali su velike kose i brade. To je bilo između dvije Gospojine.

-Oglas-

I nas četiri optuže, Anđu Rogonjića, Lastvanku Papčevu iz Podkule i Ružu Marića, Kuzmanušu, da smo ih hranili. I mene optuže da sam im davala vode. Došla su po me na Hotanj dvojica milicajaca. Jedan je bio dobar, Tucaković, mlad je bio, vrsnik s Gašpom Katićem. Govorio mi je putem: ‘Ja bih ti pomogao da mogu. Oni će te natjerati da nećeš ništa znati šta ćeš govoriti.’ Otjerali su me u Stolac. Dabogda im se usta ohladila što su u Stocu radili! Sklopili se oko mene. Ima ih deset. Ja samo šutim. Vide da sam bijeda.  Ne znam ništa. Čuvala samo ovce i koze. Bože ih sačuvaj, ja im ni danas ne mogu oprostiti.

Ispitivanje i boravak u zatvoru

‘Znaš ti onoga?’, pita jedan.
‘Ne znam.’
‘On te može odmah pustiti ili strijeljati.’ Ja samo šutim. Što ću?
Nakon nekog vremena kažem: ‘Ja vam ništa ne znam kazati!’
Kakve su mi u Stocu bezobraštine izgovorili, nisam znala ni umjela ništa im reći. Govorili su što je najbezobraznije.

Poveli su me iz Stoca i dvojica što su me pratila uzeli su mi sto dinara, kao za kartu. Vidjeli su kad mi je Nikola dao, kad sam pošla da imam. Iz Stoca u Čapljinu i u Čapljini sam bila 20 dana, u zatvoru i 20 noćiju. Nemaš gdje nuždu vršiti. Stidna, jadna. Trpjela, trpjela toliko vremena, propatila i to mi danas pogotovo smeta. I danas jade jadim nakon 50 godina, što sam propatila. Nisu me tukli, ali jesu davali svakakve poslove. Snijeg, zima, a ja samo u kabanici čobanskoj. Pomete, pomete i stalno ispituju.

Iz Čapljine me na Čistu srijedu otjeraju u Mostar, u Ćelovinu. U Ćelovini se pitao Ilija Ćuk iz Prebilovaca. Nije me nitko tukao. Utjerali su nas u sobu, ja sam zadnja, a oni samo pišu. Ne smiješ ništa govoriti samo kad ti oni kažu. Pokojni Nikola je pravio molbu preko pokolnog Ivana i Mijata Džone. Uzeo je advokata i advokat mi govori: ‘Trebaš ti najblažu kaznu dobiti! Nepismena, nikad domaćica nisi bila!’

I oni mene osudili jednu godinu. Radile smo u zatvoru, plele, radile po baščama u Mostaru. Anđa Rogonjić bila sa mnom, osuđena na šest mjeseci. Bilo je i nekoliko časnih sestara. Nas smo četiri žene došle u Mostar u zatvor, a bilo nas je sve skupa 84. Bilo je dobrih stražara, ali što je bio jedan Buva iz Stoca. Bože sačuvaj! Jedan Redžo iz Banja Luke, dobar je bio s nama, sve fino kad nas je pratio na rad.

Izdržala sam jednu godinu u zatvoru i izašla s trajnim zdravstvenim problemima, evo već 50 i nešto godina patim.

Svjedočanstvo preuzeto iz knjige “Preživjeli svjedoče” Stanislava Vukorepa, nakladnik Detecta.

POVEZANI ČLANCI
- OGLAS -

najpopularnije