Kako je bavljenje sportom odlično za psihofizički razvoj djece, nije potrebno previše naglašavati. No, smatramo li da postoje “muški” i “ženski” sportovi i je li neobično čuti da djevojčica trenira nogomet?
I dok se ponekad “luduje” u nogometnoj groznici, sigurno će se naći poneka djevojčica koju će ponijeti to uzbuđenje te će poželjeti postati nogometašica. Zašto ne?
Dokaz tome su i cure koje su trenirale i treniraju u HNK Neum. U klubu su trenutno Mihaela Maslać i Mirjana Prkačin, a tu su bile i Ivana Koncul, Mirjana Krešić, Anđela Krasić i naravno Doris Bačić.
Trener Matić ističe kako je specifično da je svaka od njih baš dobra nogometašica.
Ako razmislimo koji su to razlozi zbog kojih nogomet smatramo prije svega “muškim” sportom, vjerojatno će se kao prvi nametnuti određena grubost, intenzivan kontakt među igračima za koji smatramo da nije prikladan za djevojčice i da su ozljede puno češće.
To, s jedne strane, doista jest tako, no ništa manje kontakta i potencijalnih ozljeda nema u sportovima koji su se ipak profilirali kao ženski.
O ovim temama smo razgovarali s Mihaelom Maslać, nogometašicom koja već 6 godina trenira u HNK Neum.
Prvo pitanje, a koje si vjerojatno dosta puta čula – kako to da si se odlučila trenirati baš nogomet?
– Volim nogomet i kako su moja dva starija brata uvijek trenirala, zajedno išli na igralište i često sam ga igrala. Išla sam i na utakmice i gledala ih kad bi igrali i onda sam vidjela kako ima i jedna cura koja trenira pa sam se odlučila i ja upisati u nogomet.
Kako ti je igrati s dečkima, jedina si cura u svojoj ekipi?
– Da. Prije je bila tu i još jedna cura, Ivana Koncul, ali ona više ne trenira. A dečki, mislim to su moji prijatelji, oni mi drže leđa i potiču me da dajem svoj maksimum. Ponekad su malo brži od mene i jači, ali ja igram tako da malo više razmišljam.
To nam je potvrdio i trener Matić, koji je istaknuo pobjedu ove ekipe za vikend upravo zahvaljujući Mihaeli. Protivnici su mijenjali igrače upravo preko nje, jer su očekivali da će im tako biti najlakše iz razloga jer je jedina cura. Međutim, ona je sve njih, jednog po jednog, mudro nadjačala.
Kad kažemo nogomet, uglavnom se pomisli na muške igrače. Kakvi su tvoji suigrači prema tebi, osjeti li se razlika jer si cura?
– Pa moji suigrači me smatraju jednakom njima, ali protivnici i nisu baš. Oni znaju kad vide da sam cura u ekipi „aha, ona je cura, ona je malo sporija“ i odluče staviti nekog bržeg i misle da će tako pobijediti.
– Jednom prilikom mi je jedan prijatelj rekao kako me više ne smatra ni malo slabijom od njih, da sam postala ista kao i ostali igrači s obzirom koliko tu treniram, iako sam cura, dodaje Mihaela.
Kakve su reakcije kad dođete negdje na utakmicu, bude li cura u drugim ekipama, je li se iznenade kad te vide s dečkima?
– Da, to je ono na što sam navikla, uvijek bude „a je li ono cura, je li ono cura..“, svaki put to čujem haha. Ponekad se nađe i još neka cura ali su uglavnom sve dečki.
– I kad bude cura u drugoj ekipi, za nju ne budu pitanja u čudu „je li ono cura“ jer su u nas navikli da s njima trenira cura i to im je normalno postalo.
Mihaela, još nam reci – vidiš li se u nogometu i dalje, planiraš li trenirati i u budućnosti?
– Vidim vidim, naravno. Nažalost, neću još dugo trenirati s dečkima, još možda mogu jednu do dvije godine, pa ću onda trebati preći u ženski klub. Vidjet ćemo kad dođe do toga, najbliži ženski klub je Neretva.
Osim Mihaele, među najmlađom postavom neumskog nogometa, nalazi se i Mirjana Prkačin.
Mirjana također naglašava kako joj je nogomet najdraži sport i obožava trenirati.
-Volim igrati nogomet, brat i rođaci treniraju pa sam i ja krenula trenirati i jako mi se sviđa ovdje, zaključuje Mirjana.
