U današnjim vremenima kada vrijednost obiteljskog zajedništva i međusobnog podupiranja, iz različitih razloga, gubi na svojoj snazi, dobro je prisjetiti se nekadašnjih zanimljivih i simboličnih običaja 2., 3. i 4. nedjelje došašća.
Tako se u nekim hrvatskim krajevima, posebno u južnoj Dalmaciji, južnoj i istočnoj Hercegovini ili među Bunjevcima običavalo obilježavati Djetinjce, Materice i Očiće i to redom u navedene nedjelje.
U neumskom kraju i danas je ovaj običaj “živ”, a prenosio se s generacije na generaciju, te određeni broj obitelji i danas od zaborava čuva istinske običaje došašća koji su potisnuti blještavilom i komercijalizacijom došašća i Božića.
Svakom od tih dana bio je cilj, uz značenje ulaska u novu nedjelju došašća i približavanje otajstvu Božjeg utjelovljenja, povezati članove obitelji kroz smijeh, pozitivno zadirkivanje i darivanje.
Na 2. nedjelju došašća, kada su se obilježavali Djetinjci, roditelji bi u rano jutro, dok se još djeca nisu ustala iz kreveta, ili pak kada bi se svi vratili sa svete Mise, u onom trenutku kada se ona ne nadaju, konopcima, remenima ili nekim drugim prikladnim sredstvima vezivali svoju djecu i oslobađali ih tek kada bi im djeca platila otkupninu. Naravno, sve je teklo uz puno smijeha i cjenkanja oko vrijednosti otkupnine.
Djeca su se tako odgajala za odricanje, jer su ih roditelji unaprijed danima i tjednima upozoravali da će ih vezati, pa su tako morala štedjeti od svoga džeparca, prikupljati plodove zemlje, slatkiše i sve drugo čime su na Djetinjce plaćala svoju otkupninu.
Već iduće nedjelje – 3. nedjelje došašća, djeca su se imala priliku “osvetiti” majci, a 4. nedjelje došašća i ocu. Otkupnina se najčešće sastojala u darivanju kakvih sitnica, poput oraha, lješnjaka, naranči, smokvi, slatkiša, a kad su roditelji darivali, onda je otkupnina ponekad bila i nešto skupocjenija.
Takvo se veselje nije zadržavalo samo unutar uže obitelji, nego se uključivala i šira rodbina, kao i susjedi, prijatelji, kumovi i drugi. Jedni drugima bi išli u čestitare, dijeleći međusobnu radost i bliskost, a njegovanjem takvih običaja odgajali su naraštaje za upijanje obiteljskih vrijednosti, za poštovanje prema starijima, za obazrivost prema rodbini i prijateljima, a napose za povezanost svakodnevnog života s liturgijskom godinom i izvorištem cijelog vjerničkog života – svetom Misom.
Te nam vrijednost itekako mogu biti nadahnuće i u današnjim vremenima.
