Slobodan Praljak rođen je 2. siječnja 1945. godine u Čapljini u Bosni i Hercegovini. Davor Marijan, istaknuti povjesničar koji se bavi istraživanjem rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, Praljka naziva “časnim čovjekom i vojnikom”. Slobodan Praljak nosi čin general-pukovnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane.
Praljak je pohađao gimnaziju u Širokom Brijegu, a kolega u školi bio mu je Gojko Šušak, poslije ministar obrane RH. Diplomirao je kao inženjer elektrotehnike na Fakultetu elektrotehnike u Zagrebu, stekao je zvanje profesora filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te diplomirao kazališnu i filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Vojni put Slobodana Praljka
U rujnu 1991. kao dragovoljac otišao je u Sunju gdje je imenovan za zapovjednika obrane mjesta. Poslije odlazi u BiH te je prilikom oslobođenja doline Neretve i Mostara bio jedan od ključnih zapovjednika oslobađanja u operaciji Lipanjske zore.
„Oslobađanje lijeve obale Neretve prva je akcija koja pokazuje da jedna defenzivna, poluseljačka, domobranska skupina ljudi, koja brani svoju kuću, može biti spremna i pokazati da zna voditi napadačku akciju. Dakle, prije Maslenice, jedna hrvatska vojska, HVO, vodila je napadačku akciju“, govorio je general Praljak.
Praljak je od 24. srpnja do 8. studenoga 1993. bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a. Unatoč hrvatsko-muslimanskom sukobu, redovito je puštao konvoje pomoći na suprotnu stranu. General Praljak dugo je bio optuživan i u javnosti i na sudu za rušenje Staroga mosta. Pokazalo se da nije odgovoran za rušenje Staroga mosta, što je od samoga početka tvrdio. Praljak je intenzivno tražio odgovore na mnoga pitanja vezana uz rušenje tog mosta. Pomagao je i u rekonstrukciji događaja, pogotovo kad je shvatio da je rušenje Staroga mosta snimano s tri kamere.
Filmografija i knjige
Do 2017. godine napisao je brojne publikacije o ratu u BiH u kojima iznosi činjenice, dokumente, svjedočenja, karte i video materijale.
Slobodan Praljak režirao je filmove: Jegulje putuju u Sargaško more (1979.), Smrt psa (1980.) – dokumentarni film, Povratak Katarine Kožul (1989.) – drama (za ovaj film Praljak je zajedno s Abdulahom Sidranom napisao također i scenarij), Sandžak (1990.) – dokumentarni film, Duhan (1990.) – dokumentarni film.
Režirao je i televizijsku seriju Blesan i tulipan (1976.), te TV dramu Novela od Stanca (1980.).
U jednoj od svojih knjiga također je objavio kako je za vrijeme rata zbrinuo čak trinaestero Bošnjaka. Među njima je bilo i dijete velikog bh. pjesnika, pisca i publicista Abdulaha Sidrana. On je bio jedan od onih koji su zagovarali deblokadu Sarajeva 1992. godine, no ona se nikada nije dogodila zbog čudnih poteza tadašnjih vlasti u glavnome gradu.
Optužnica i smrt
Slobodan Praljak se nalazio među šest hrvatskih političara i časnika iz Bosne i Hercegovine (hercegbosanska šestorka), koji su se dragovoljno odazvali pozivu na suđenje pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije zbog opužbe za ratne zločine u ratu u Bosni i Hercegovini. Zajedno s Jadrankom Prlićem, Milivojom Petkovićem, Brunom Stojićem, Valentinom Ćorićem i Berislavom Pušićem, optužen je od tužiteljstva Haškog suda po točkama optužnice koje uključuju zločine protiv čovječnosti po Ženevskoj konvenciji kršenja prava ratovanja.
U obraćanju sucima, na kraju završnih riječi svoje obrane pred Haaškim sudom, poručio je da je njegova savjest čista i da zna da nije kriv za ratne zločine. Dana 29. svibnja 2013. godine nepravomoćnom je prvostupanjskom presudom osuđen na 20 godina zatvora.
Dana 29. studenoga 2017. na izricanju drugostupanjske presude u Haagu potvrđena je kazna iz prvostupanjske presude; iako je za Praljka presuđeno da nije kriv za jedan dio zločina za koje je osuđen u prvostupanjskoj presudi iz 2013. godine.
“Sudci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu.”, bile su posljednje riječi generala Praljka nakon kojih je ispio sadržaj bočice.
Michael G. Karnavas o Praljku
Michael G. Karnavas američki je odvjetnik koji je u slučaju hercegbosanske šestorke zastupao Jadranka Prlića. Nakon Praljkove smrti na svom blogu objavio je tekst koji se odnosi na Slobodana Praljka, ali i na cjelokupan slučaj te kako ga je on doživio tijekom svih tih godina provedenih u Haagu.
– General Praljak nije bio romantična budala, on nije gajio iluzije da će njegova presuda biti poništena. Svaki objektivni promatrač došao bi do istog zaključka. Ja svakako jesam. U najboljem slučaju, Žalbeno bi vijeće moglo smanjiti kazne, ali osude bi uglavnom ostale kakve jesu, iako po mom mišljenju dokazi ne podržavaju činjenične nalaze i pravne zaključke Raspravnog vijeća, zaključuje Karnavas.
– General Praljak je bio racionalan, inteligentan i pragmatičan. Njegova je misao bila izoštrena prirodnim znanostima, iako je bio jednako verziran u društvenim i humanističkim
znanostima: filozofiji, sociologiji, povijesti, književnosti, kazalištu i kinematografiji. Ako postoji jedan predmet, jedno suđenje i jedan žalbeni postupak koji se ističe kao dio mračne ostavštine MKSJ-a, to je predmet Prlić i ostali. To je školski primjer kako ne treba voditi predmet, kako ne treba birati sudsko vijeće, kako ne treba voditi sudsku raspravu, kako ne treba analizirati dokazni materijal, kako ne treba pisati presudu, piše Karnavas na svom blogu.
Krilatica francuskog filozofa Voltairea, koje bi se trebali češće prisjećati, glasi da „živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu.“
General Praljak istaknuo se kao zapovjednik, umjetnik te velikodušni humanist koji je svakako ostavio impozantan otisak na platnu novije hrvatske povijesti. Vrijeme će pokazati istinsku vrijednost njegove žrtve te jesmo li ga, kao narod, iznevjerili.
