13. prosinca slavi se blagdan Svete Lucije. Sveta Lucija je zaštitnica ratara, slijepaca (tjelesnih i duhovnih) i slabovidnih, staklara, krojača, kovača i trgovaca.
Ime Lucija potječe od latinske riječi lux, lucis – što znači svjetlo, te ona na neki način naviješta veliko svjetlo božićne noći.
Blagdan Svete Lucije duboko je ukorijenjen u hrvatskim narodnim običajima (počevši od sijanja pšenice, darivanja djece..), a koliko je ova svetica draga Hrvatima govori i činjenica da je od milja nazivaju svetom Lucom.
Život svete Lucije isprepleten je mnogim legendama i danas ne možemo sa sigurnošću procijeniti što je od toga zaista istinito.
Prema jednoj od legendi, kada je saznala za bolest svoje majke Eutihije, odlučila je 304. godine hodočastiti u Cataniju, na grob svete Agate, koja joj se ukazala u snu i nagovijestila njezino mučeništvo. Lucija je tu činjenicu prihvatila, odlučila je svoje imanje razdijeliti siromašnima i posvetiti se duhovnom životu. Odlučila je prekinuti s dotadašnjim načinom života, raskinula je i zaruke. Međutim, njezin zaručnik za takav potez nije imao razumijevanja, te ju je prijavio vlastima kao kršćanku.
Izvješća o Lucijinom mučeništvu nam govore da je bila ponižavana i mučena kako bi se odrekla svoje vjere. Pošto je šest snažnih muškaraca i šest volova nisu uspjeli pomaknuti s mjesta i baciti među bludnice, pokušavali su joj nauditi vatrom i vrelom smolom. Nikakve muke i boli nisu je pokolebali, tek je jedan od vojnika ubodom u vrat dovršio njezin ovozemaljski život.
Prema drugoj legendi sama si je iskopala oči i poslala ih onome neželjenom proscu, a Majka Božja zauzvrat ju je obdarila ljepšim očima.
U tradiciji narodne i crkvene pobožnosti svetu Luciju vrlo često umjetnici prikazuju kao nebesku iscjeliteljicu očiju, s pladnjem i parom očiju na njemu, a prepoznajemo je još po bodežu i rani na vratu te po uljanici (svjetiljci) u ruci, što se povezuje sa značenjem njezina imena (let. lux – svjetlo), prenosi narodni.net.
Prigodni običaji koji se vežu uz blagdan svete Lucije
- Blagdan Sv. Lucije duboko je ukorijenjen u hrvatskim narodnim običajima. U prošlosti u Slavoniji, Dalmaciji i na otocima djeca se nisu darivala na Dan svetog Nikole, već na Dan svete Lucije. Dakle, evo još jedne prilike za poklon, ukoliko vam je sveti Nikola donio samo šibu! Tradicionalno, na njen su se dan darivala djecu voćem, slatkišima ili suhim smokvama ostavljenim u čarapama, pod jastukom ili najčešće papučama, a taj običaj se sačuvao sve do danas.
- Tradicionalno se na dan svete Lucije sije božićna pšenica, koja je simbol obnove života i plodnosti. Iako danas sijanje pšenice nema ono izvorno značenje, u nama budi sjećanje na djetinjstvo, radost zbog nadloazećih blagdana, jača obiteljske vrijednosti i povezanost… U sijanju pšenice posebno uživaju djeca, a ovisno o uzrastu, dijete će s posebnom pažnjom pratiti rast pšenice. Prema pučkom vjerovanju, što je pšenica gušća godina će biti bolja, rodnija, bogatija… Nakon Božića ne bacajte pšenicu već njome nahranite ptičice.
- Kao što je već spomenuto, blagdan Svete Lucije slavi se 13. prosinca, točno dvanaest dana prije Božića. Te dane narod naziva »Lucijini dani«. Običaj je da se prati i zapisuje vrijeme kroz dvanaest dana (simbolika dvanaest mjeseci) od Lucije do Božića. Pučka predaja kaže da će sljedeće godine biti u pojedinom mjesecu takvo vrijeme, kakvo je u odgovarajući dan od sv. Lucije do Božića. Tako npr., ako prvi Lucijin dan bude kišan i tmuran, takav će biti čitav mjesec siječanj, i tako sve po redu: svaki Lucijin dan vremenski odgovara svakom mjesecu u idućoj godini.
- Te dane se također posebno “predviđalo” o udaji. Toga su dana neudane djevojke na jedanaest papirića ispisale imena momaka za udaju, a dvanaesti su ostavile prazan. Svakog su dana po jedan neotvoreni papirić bacale u vatru. Zadnji su papirić na Božić odmotale, pa ako je bio prazan, znale su da se neće udati, a ako je na njemu bilo ime, sljedeće će se godine udati baš za tog momka.
