Iz Zagreba 10. prosinca 1993. godine, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i Franjevačke provincije Bosne Srebrene, kreće veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Trajao je 14 dana, a u Novoj Biloj dočekan je sa suzama radosnicama i s do neba velikim “Hvala”. Konvoj su pratili državnici, veleposlanici, fratri, medicinari, humanitarci, novinari, kulturni i javni radnici. Bolnica u Novoj Biloj bila je na izdisaju, ranjenici su umirali jer nije bilo osnovnih lijekova i medicinskog pribora. Glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline.

Početnoj koloni vozila putem preko Splita pa dalje preko Tomislavgrada priključivali su se novi kamioni i novi suputnici. Konvoj su predvodili Herman Vukušić i dr. Slobodan Lang. Na Pavlovici, pred Gornjim Vakufom zaustavili su ih pripadnici Armije BiH i tu su u hladnom prosincu probdjeli dva dana. Radilo se na odugovlačenju dolaska konvoja, premda su bile pribavljene sve suglasnosti muslimansko-bošnjačkih vlasti čak i u Sarajevu. Napokon se nekako krenulo dalje i konvoj je stigao u Novu Bilu 20. prosinca. Svi su odahnuli, a Novobiljani su bili oduševljeni, jer je stigla toliko željena pomoć i jer su osjetili ljudsku solidarnost na djelu.

Mlade žene s djecom u naručjima, starci i starice, školski poletarci i mlade djevojke (mladići su na bojištima), svi kao jedno srce i jedna duša izašli su na ulice i trgove da Bijelom putu zažele bratsko-sestrinsku dobrodošlicu. Da dadnu oduška svojoj radosti što ipak nisu zaboravljeni. Nadasve što se susreću sa svojom hrvatskom braćom i sestrama, za kojima već mjesecima čeznu u svom tjeskobnom Maslinskom vrtu i na svojoj krvavoj ratnoj Golgoti. To je razlog njihova nezatomljiva oduševljenja, piše Dnevnik.ba.

Konvoj je donio zračak svjetlosti koja se mogla vidjeti na kraju Lašvanskog tunela u kojemu je živjelo, borilo se i ginulo, rađalo, umiralo od gladi, žeđi, premorenosti, zbog nedostatka lijekova i nužne medicinske opreme, bez ikakve pomoći od bilo koga. Donio je nadu da će oko 70 tisuća Hrvata iz tog smrtonosnog obruča, iz mračnog tunela što je tada za opkoljene Hrvate bila Lašvanska dolina, ipak izaći (ostati) živi i spašeni. Jer, potpunu tragediju opkoljenih Hrvata najavljivali su i inozemni mediji, ali nitko ništa nije poduzimao da se ta tragedija spriječi. Znali su to i opkoljeni Hrvati, znali su da samo svojom hrabrošću, odlučnošću, nadčovječanskim naporima, prolivenom krvlju, moraju braniti svoje najmilije, svoj dom, svoju rodnu grudu. A skupa s domicilnim Hrvatima to su istim žarom, hrabrošću i odlučnošću činili i prognani i opljačkani Hrvati iz Zenice, Travnika, Jajca, Kotor Varoši, Kaknja…, njih desetak i više tisuća, koji su nakon progona utočište našli u Lašvanskoj dolini. A pušku je nosio svatko tko je to fizički mogao, od 15 pa do 70 i više godina, među njima i više stotina hrabrih i odlučnih žena.

Konvoj se 22. prosinca 1993. vraćao iz Nove Bile. Kada je izlazio iz Gornjeg Vakufa i prolazio posljednje kuće, pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali ljudi u maskirnim uniformama s oznakama Armije BiH i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama.
Naoružani su nasrnuli na krhke i goloruke humanitarce, zlo na dobrotvorce, kako zapisa fra Franjo Grbenar, župnik iz Nove Bile. Na licu mjesta poginuo je vozač Ante Vlajić, rođen 1934. godine, iz Splita, a tri sudionika Bijelog puta su ranjena.
U spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokoj.